Alojzije Stepinac, nadbiskup, kardinal, mučenik, blaženik, svetac

Na današnji dan, 10. veljače 1960. god. u 14 sati i 15 minuta, nakon dugogodišnjeg zatvora i tortura komunističkog režima, koje su nakon preduge šutnje većini ljudi danas poznate, Gospodinu se preselio nadbiskup zagrebački, kardinal, mučenik, blaženik a uskoro, ako Bog da i kanonizirani svetac Alojzije Stepinac. Prigoda je, stoga, da o 60. obljetnici blaženikove smrti osvijetlimo još jednom njegov plemeniti lik, ne samo zbog, nažalost, njegovih osporavatelja i u našem narodu, već zbog nas samih: da znamo bolje cijeniti njegovu žrtvu i zalagati se za vrijednosti za koje se on zalagao sve do mučeničke smrti.

Kard. Stepinac je bio savjest jednog teškog vremena, i ne samo savjest jednog vremena i jednog naroda nego, istaknuo bih, i savjest mnogih naroda. On je primjer hrabrosti i odanosti Božjim zakonima u onim olovnim, ratnim vremenima kad su se rijetki usuđivali to biti. Bio je glas onima koji glasa nisu imali, točnije onima kojima je glas bio nasilno oduzet; bio je odvjetnik optuženih i obespravljenih, zaštitnik progonjenih.

Toliko je svjedočanstava u kojima je dokazano da se brinuo za sve ljude podjednako neovisno o njihovoj vjeri, naciji, rasi ili socijalnom statusu. Dovoljno je, preskačući pritom mnoge druge izvore samo neke spomenuti koji navedeno potvrđuju kao npr. američku povjesničarku židovskog podrijetla dr. Esther Gitman. Ona je desetak godina provela istražujući državne i privatne arhive obrađujući držanje kard. Stepinca u onim teškim vremenima i o njegovu doista herojskom držanju i zauzimanju za sve ugrožene napisala dvije knjige (When Courage Prevailed: The Rescue and Survival of Jews in the Independent State of Croatia 1941-1945; Kad hrabrost prevlada: Spašavanje i opstanak židova u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj 1941.-1945. i Alojzije Stepinac-Pillar of Human Rights, Alojzije Stepinac – stup ljudskih prava,  koje vam od srca preporučamo da ih pročitate.

Esther Gitman, u jednom intervjuu prigodom predstavljanja svoje prve knjige u Hrvatskoj, ističe: „Uz pisane dokaze o spašavanju Židova i toplim ljudskim pričama koje sam pronašla, najveće iznenađenje za mene je bio nadbiskup Alojzije Stepinac, za kojeg prije nisam nikada čula. Imala sam krivu percepciju, kao mnogi Židovi, da su katolički svećenici služili ustaškom režimu i onda sam pronašla Stepinčeva pisma i znala sam da držim svjetlo u rukama. Zamislite, Stepinac je još 1938. godine na jednom predavanju rekao da Hrvati žele državu i da je mogu dobiti, ali nikako ne smiju biti neljudi i osvećivati se drugima nego je graditi na temeljima pravde i jednakosti.“

U navedenom razgovoru gospođa Gitman citira Stepinca i iznosi njegovo poimanje domoljublja. Ono i za nas danas može biti poučno. Naime, na jednom susretu sa studentima 1938. godine kard. Stepinac je istaknuo:

"Ljubav čovjeka prema svome narodu ne smije ga učiniti divljom životinjom koja sve ruši i izaziva osvete, nego ga oplemenjivati tako da svomu narodu pribavi poštovanje i ljubav od strane drugih naroda".

Ljubav prema svom narodu, dakle, i poštovanje prema drugima bilo je njegovo životno načelo. Da je tomu tako svjedoče i sljedeće kardinalove riječi: "Moramo svuda upozoravati i učiti, da sveti zanos i plemenito oduševljenje u izgrađivanju temelja mlade Države Hrvatske bude nadahnut strahom Božjim i ljubavlju za Božji zakon i njegove zapovijedi, jer će samo na Božjem zakon, a ne na lažnim načelima ovoga svijeta Država Hrvatska moći biti izgrađena na čvrstom temelju."

U vremenima pomućenog uma i triumfa bezbožnih ideologija kard. Stepinac je hrabro i ustrajno razlikovao dobro od zla, istinu od laži, vječnost od prolaznosti. Bio je poput svjetionika koji je mnogima pokazivao pravi put. Zato, sjećajući se Stepinca, pariški kardinal Marty, za njega svjedoči: „Ovaj branitelj ljudskih prava u ime Evanđelja sve do smrti, zaslužio je da se nikada ne zaboravi ova povijesna stranica Crkve.“ A poznati filozof Francois Mauriac povodom smrti kardinala Stepinca 1960. donosi njegove riječi: ,,Katolička Crkva nema straha pred ni kojom zemaljskom silom i ne smije se bojati kada su u pitanju ljudska prava i dostojanstvo osobe'', otvoreno se diveći Stepinčevoj odvažnosti.

Da je Stepinac bio putokaz i savjest ne samo hrvatskom nego i mnogim drugim narodima u vremenu totalitarnih režima svjedoče i zaključne riječi gospođe Gitman s predavanja u Zagrebu. Naime,  kraj predavanja o Stepincu zaključila je riječima poznatog povjesničara holokausta Raula Hilberga: "Crkve nekoć moćne nazočnosti u Europi tijekom II. svjetskog rata dotakle su najnižu točku svog utjecaja nesposobne da svoju neovisnost zadrže spram sekularnih režima. Unatoč tomu, tijekom godina rata Stepinac je slijedio samo jednu maksimu, a to je: 'postoji samo jedna rasa, a to je Božja rasa'". (https://ika.hr)

O relevantnosti kard. Stepinca u širem smislu govorila je i Višnja Starešina, redateljica i scenaristica dokumentarnog filma “Stepinac: Kardinal i njegova savjest”, na nedavnoj premijeri u HNK u Zagrebu. U toj prigodi istaknula je kako je Stepinac značajna osoba još od „trenutka kada je izabran za najmlađeg biskupa na svijetu, preko njegovih antirasnih propovijedi koje su dopirale iz pokorene Europe, iz NDH do slobodnog svijeta kao raritet, preko suđenja koje ga je učinilo globalno poznatim i čija je osuda izazvala velike prosvjede od New Yorka do Chicaga i Dublina koji su tražili njegovo puštanje na slobodu“.

Navest ćemo nekoliko blaženikovih misli iz tog vremena iz kojih se zrcali sva njegova odanost Kristu, poštivanju iznad svega neprolaznih Božjih zapovijedi te, naravno, ljubavi prema svom hrvatskom narodu ali i poštivanju drugih i brizi za svakog čovjeka. Tako u jednoj homiliji blaženi Alojzije poziva vjernike da se odupru zavodljivim nehumanim ideologijama:

«Pravi muževi ne sagiblju koljena pred lažnim duhom vremena, jer to zahtijeva konačno i prava ljubav prema samome sebi i domovini. Ako je Bog, kao što jest, apsolutni gospodar svega, može li On, koji je vječna pravda, pustiti da se trajno a nekažnjeno gazi njegov sveti Zakon?

Nije zato bez razloga zavapio prorok: 'Jao vama, koji zlo zovete dobro, a dobro zlo. Koji tminu zovete svjetlo, a svjetlo tminu, koji gorko zovete slatko, a slatko nazivate gorkim!' (Iz 5,20) Kakovu nadu, pitamo vas, kakovu nadu mogu još imati oni, koji su ostavili izvor života – Boga i priklonili se laži prolaznoga vremena, koje je sve istinske vrednote života zanijekalo?»

Stepinac 1943. godine u vremenu velikog nasilja kad je ljudski život zbog „viših ciljeva“ bezbožnih ideologija jako malo vrijedio jasno iznosi katolički nauk. Pita se: "Kakav poredak zastupa Katolička crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? - i odgovara: - Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva... odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak, koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak, koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga".

Kard. Alojzije Stepinac je zagovarao kršćanske, univerzalne vrijednosti, po kojima je najveće blago čovjek kao stvorenje Božje, čiju slobodu treba zaštiti i kao pojedinca i kao cjeline, uz poštovanje svake vjere, rase i nacionalnosti, privatnog vlasništva i slobodu prava svakog naroda na njegov puni razvoj i neovisnost. Za njega je postojala „samo jedna rasa, Božja rasa“. Kard. Stepinac u propovijedi na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali žestoko i otvoreno je osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Roma, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Iz navedene propovijedi, koja se širila svijetom i doživjela  pohvale ali i osude od Nijemaca, izdvajamo jedan dio:

 „Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno. Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja“.

Nadalje, pastoralni savjet koji je kardinal Stepinac uputio svojim svećenicima najbolje oslikava njegov odnos prema nacističkoj ideologiji i brigu za spasenje svakog čovjeka. Tako Stepinac kao nadbiskup kaže: "Kada dođu k vama osobe židovske ili pravoslavne vjeroispovijesti, koje se nalaze u smrtnoj opasnosti, pa zažele konvertirati na katolicizam, primite ih, da spasite ljudske živote. Ne zahtijevajte od njih nikakvo specijalno vjersko znanje, jer pravoslavni su kršćani kao i mi, a židovska je vjera ona, iz koje kršćanstvo vuče svoje korijenje. Uloga je i zadaća kršćana u prvom redu spasiti ljude.

Kada prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni, koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prijeđe, vratiti u svoju".

Da, treba reći i to kard. Stepinac se odano borio za svoj narod i za hrvatsku državu. I pred komunističkim montiranim sudom posvjedočio je: "Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji!" Da, zalagao se Hrvatsku državu ali utemeljenu na Božjim zakonima, a ne nikako na ideologijama koje Boga isključuju a na njegovo mjesto stavljaju naciju ili klasu. Od njega, koji je bio i ostao svjetionik u onim olovnim vremenima kad se nalazio između, možemo to tako reći, čekića i nakovnja, dakle ideologija nacizma i komunizma, koje su obje, mada na različite načine, isključivale Boga i njegov zakon možemo i danas učiti.

Kao vjernici u kard. Stepincu, u njegovu životu i djelu, prepoznajemo gorostasa katoličke vjere, prave duhovnosti, gorostasa iskrenog domoljublja i čovjekoljublja. Cijenimo njegovu moralnu i ljudsku uspravnost kroz pet godina zatvora u Lepoglavi kao i kroz više od osam godina zatočeništva u rodnom Krašiću. Sve je to pretrpio od komunističkih vlasti zbog svoje odanosti Bogu, Katoličkoj Crkvi i hrvatskom narodu. Izvore snage za otpor totalitarističkim ideologijama nalazio je u molitvi, u osobnom odnosu s Bogom, koji čovjeku daje snagu da podnosi ono što inače po svojim ljudskim snagama ne bi mogao.

O kako nam nedostaje Stepinčeve hrabrosti i dosljednosti! Pa i jasnoće i odrješitosti u nazivanju stvari pravim imenom. U jednom govoru kard. Stepinac je upozorio: "Ili smo katolici, ili nismo. Ako jesmo, tada se naša vjera mora očitovati na svim područjima našega života. Ne možemo biti katolici u crkvi, a na ulici živjeti po instinktu osobnog raspoloženja". Mi bi smo danas dodali da ne smijemo biti katolici samo na misi a u politici, ekonomiji, kulturi... se ponašati protukršćanski.

Iz odnosa Stepinca prema totalitarističkim sustavima možemo naučiti i da se društvo ne mijenja toliko zakonima koji mu se nameću od $trane nevidljive elite odozgor (i vidljivih poslušnika), koliko uvjerljivim svjedočanstvom života ljudi koji nadahnjuju i čija prisutnost oplemenjuje i angažira. Ako je to ikada vrijedilo onda to zacijelo vrijedi danas u vremenu povećanih mogućnosti izbora, ali i sve veće osjetljivosti na (ne)dosljednost. Jedino autentične osobe zadržavaju utjecaj i ljudi ih cijene. Ne treba, valjda, nabrajati takve i u našem društvu? Ta svi ih znamo. Ili možda imamo oči a ne vidimo ili pak vidimo samo one slične sebi pa jadikujemo kako pravih kršćana nedostaje?

Bilo kako bilo nikomu nije zabranjeno biti Božji, dobro odgajati svoju djecu i svojim primjerom utjecati na druge. Umjesto inzistiranja na moći, zakonima, ukratko, prisili odozgor svakako bi trebalo sjetiti se nezamjenjivosti vlastitog primjera života i utjecaja koji svaki čovjek ima. Crkva će potvrditi svoju relevantnost i podariti svijetu svoju ozdraviteljsku prisutnost samo ako prethodno uvjeri svoje vjernike u njihovo pravo poslanje za svijet (briga za bližnjega tj. za svakog čovjeka i sve narode a ne samo za vlastiti i briga za izgradnju Božjeg a ne samo nacionalnih i lokalnih kraljevstava) te im, dakle, uz dobru formaciju osigura i potreban prostor slobode za njihovo djelovanje u Crkvi i društvu.

Bl. Alojzije Stepinac i danas može i treba biti primjer i put kako zastupati i živjeti Božje vrijednosti i pravilno se odrediti prema zamamnim ideologijama koje se ne služe više surovim nasiljem, kao prije, nego mekim, suptilnim, medijskim, kulturnim, pravničkim nasiljem nameću novu antropologiju. Stepinac, čijem se proglašenju svetim iskreno veselimo, poput svjetionika pokazuje put kako i u najtežim okolnostima treba izabrati Božje neprolazne vrijednosti i na njima graditi svoj život. Diviti se našim velikanima iz prošlosti Crkve a ne nasljedovati ih u sadašnjosti i budućnosti značilo bi neozbiljno shvatiti svoje poslanje i nemarno ga vršiti. Dao Gospodin da i mi poput bl. Alojzija Stepinca, svatko na svom području, u obitelji i na poslu, u privatnom i društvenom životu, budemo njegovi svjedoci u svom vremenu.

Dr. Fra Ivica Jurić u www.franjevci-st.com


Položite zahvalno staru godinu u Božje ruke, a onda ga zamolite da blagoslovi novu

Položite prošlu godinu zahvalno u Božje ruke, u uvjerenju kako je sve dobro i da si više ništa ne trebate predbacivati. A onda zamolite Boga da blagoslovi novu godinu.
Božić znači: proslaviti novi početak. Nova je godina osmi dan od Božića. Kroz taj blagdan sve bi u nama trebalo biti obnovljeno kako bismo zaista mogli početi novu godinu.

U tomu pomažu obredi. Zatvarate jedna vrata i otvarate druga. Vrata stare godine moraju se prvo zatvoriti prije nego se vrata nove godine mogu otvoriti.

Za mene je važan doživljaj vremena povezan sa Silvestarskom noći, otkad sam 1979. godine održao prvi silvestarski tečaj za mlade. Dvadeset sam godina Silvestrovo proveo s mladima, u molitvi i tišini. Bogoslužje bi počelo u 21 sat i uvijek bi završilo između 2.30 i tri sata. Nikad nije bilo dosadno. Vrijeme prije i nakon ponoći proveli smo šuteći u mračnoj opatijskoj crkvi. Ja sam uvijek dao kratak uvod u ovu šutnju. Pozvao bih mlade da puste u tišini staro vrijeme da proteče, da puste što je bilo u prošloj godini, kako bi potom u tišini osjetili novo vrijeme, koje je netaknuto, glasnije, čisto i otvoreno za nove mogućnosti Boga za mene i za ovaj svijet. Tu su mladi ljudi osjetili nešto od tajne toga vremena, njegove prolaznosti, ali i netaknutosti i neokrajenosti novoga vremena koje nam je podareno u određenom trenutku. U tišini ponoći vrijeme je postalo dohvatljivo. Potom bi veliko zvono označilo početak nove godine. Duboki zvuk zvona dao je tom još nevinom vremenu nove godine vlastitu kvalitetu.
Osvrnite se na Silvestrovo, sami ili u krugu svoje obitelji, svojih prijatelja. Još jednom uzmite u ruke kalendar kako biste pred Bogom pogledali što je bilo, koje ste termine obavili, gdje su bili vrhunci i najniže točke. I pokušajte sve prihvatiti sa zahvalnošću, ono teško i ono lako, dobro i opterećujuće, svijetlo i tamno. I položite prošlu godinu zahvalno u Božje ruke, u uvjerenju kako je sve dobro i da si više ništa ne trebate predbacivati. A onda zamolite Boga da blagoslovi novu godinu. Mnogi novu godinu započinju odmah s počasnim pucnjima. Za mene je važno da novo pozdravim šutnjom. U šutnji osjećam kako staro vrijeme protječe i kako se nudi novo, netaknuto vrijeme, koje nije potrošeno, koje skriva u sebi sasvim nove mogućnosti, koje i od mene očekuje novo. Molite Boga da to novo bude blagoslovljeno kako ne bi ponovno skliznulo u stare kolotečine, nego kako bi ostalo novo i bacilo novi sjaj na vaš život.

Anselm Grün
Tekst preuzet s portala www.bitno.net
Slika preuzeta s www.expatincroatia.com


SVETI IVAN PAVAO II

Devet zanimljivosti o svetom Ivanu Pavlu II. koje vjerojatno niste znali
Od kamenoloma do teatra, od džamije do Sjevernog pola, od krštenja do preobraćenja mafijaša

  1. Bio je prvi papa Poljak, prvi koji je dolazio iz komunističke zemlje, prvi koji je ušao u sinagogu, prvi koji je ušao u džamiju, prvi koji je primio službenu delegaciju Grčke pravoslavne Crkve nakon raskola iz 1054. godine i prvi i jedini koji je pogođen metkom i hospitaliziran u javnoj bolnici.
  2. Kad je bio mlad, osim što je puno radio u kamenolomu, skijao je, planinario i veslao, studirao je glumu i poljsku književnost te je glumio i pisao djela.
  3. Jedno istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da je najzavodljiviji dio njegova lika bio njegov osmijeh, marijanska pobožnost, vladanje različitim jezicima i ljubav prema djeci i siromasima. U drugom istraživanju sa studentima iz Portugala, Španjolske i Latinske Amerike bio je označen na prvom mjestu kao najpoštovanija osoba na svijetu.
  4. Ispovijedao je svakog Velikog petka u bazilici svetog Petra.
  5. Krstio je u svojoj privatnoj kapelici djecu svojih najsiromašnijih suradnika.
  6. Molio je za oprost zbog nedostataka i grijeha Katoličke Crkve tijekom rasprave 12. ožujka 2000., Jubilejske godine.
  7. U svibnju 2002. godine, tijekom jedne opće audijencije sastao se na Trgu svetog Petra sa stotinama žena koje su bile prisiljene na prostituciju.
  8. Dana 14. studenog 2002. godine, postao je prvi papa u 150 godina koji je posjetio Talijanski parlament. Njegov je govor bio tako rječit da se mafijaš Benedetto Marciante, šef Cosa nostre, predao policiji.
  9. Jedna je planina na Sjevernom polu dobila ime pape Ivana Pavla II. u čast 25 godina njegove papinske službe.

ŽIVOT IVANA PAVLA II
Ivan Pavao II. 264. je papa, odnosno 263. Petrov nasljednik. Karol Józef Wojtyła, izabran za Papu 16. listopada 1978., rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske, koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a otac, niži vojni časnik, 1941., piše na stranicama Zagrebačke nadbiskupije.

Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama g. 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kada su nacisti zatvorili sveučilište g. 1939. mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja studij na karkowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967.

Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Od početka svog pontifikata Ivan Pavao II. bio je na 99 apostolskih putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju bilo je njegovo 100. apostolsko putovanje. Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Prema podacima Tiskovnog ureda Svete Stolice, do 21. veljače 2002. Papa je u tijeku svoje papinske službe predvodio 131 svečanosti proglašenja blaženim na kojima je proglasio 1.282 blaženika te 43 svečanosti proglašenja svetima proglasivši 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Predsjedao je i na 6 plenarnih skupština kardinalskog zbora. Od 1978. do danas sazvao je 15 skupština biskupske sinode: 6 općih redovitih (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu opću izvanrednu (1985.) i 8 posebnih skupština (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., 1998. [2] i 1999).

Niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija srijedom sudjelovao je do sada više do 16 milijuna hodočasnika, ne ubrajajući u to posebne audijencije i vjerska slavlja. Samo u tijeku Velikog jubileja 2000. u Rim je hodočastilo više od 8 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Ukupno, s Papom se u Vatikanu ili na njegovim međunarodnim putovanjima, u kojima je prešao udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca, susrelo više od 300 milijuna ljudi. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju. Dovoljno je podsjetiti na 38 službenih posjeta i drugih 650 audijencija ili susreta s vođama država kao i 212 audijencija i susreta s premijerima raznih država.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladeži. Umro je 2. travnja 2005. godine. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 2011. godine, a papa Franjo kanonizirao 27. travnja 2014. godine.

Izvor: bitno.net


SVETI IVAN PAVAO II

Devet zanimljivosti o svetom Ivanu Pavlu II. koje vjerojatno niste znali
Od kamenoloma do teatra, od džamije do Sjevernog pola, od krštenja do preobraćenja mafijaša

  1. Bio je prvi papa Poljak, prvi koji je dolazio iz komunističke zemlje, prvi koji je ušao u sinagogu, prvi koji je ušao u džamiju, prvi koji je primio službenu delegaciju Grčke pravoslavne Crkve nakon raskola iz 1054. godine i prvi i jedini koji je pogođen metkom i hospitaliziran u javnoj bolnici.
  2. Kad je bio mlad, osim što je puno radio u kamenolomu, skijao je, planinario i veslao, studirao je glumu i poljsku književnost te je glumio i pisao djela.
  3. Jedno istraživanje provedeno u SAD-u pokazalo je da je najzavodljiviji dio njegova lika bio njegov osmijeh, marijanska pobožnost, vladanje različitim jezicima i ljubav prema djeci i siromasima. U drugom istraživanju sa studentima iz Portugala, Španjolske i Latinske Amerike bio je označen na prvom mjestu kao najpoštovanija osoba na svijetu.
  4. Ispovijedao je svakog Velikog petka u bazilici svetog Petra.
  5. Krstio je u svojoj privatnoj kapelici djecu svojih najsiromašnijih suradnika.
  6. Molio je za oprost zbog nedostataka i grijeha Katoličke Crkve tijekom rasprave 12. ožujka 2000., Jubilejske godine.
  7. U svibnju 2002. godine, tijekom jedne opće audijencije sastao se na Trgu svetog Petra sa stotinama žena koje su bile prisiljene na prostituciju.
  8. Dana 14. studenog 2002. godine, postao je prvi papa u 150 godina koji je posjetio Talijanski parlament. Njegov je govor bio tako rječit da se mafijaš Benedetto Marciante, šef Cosa nostre, predao policiji.
  9. Jedna je planina na Sjevernom polu dobila ime pape Ivana Pavla II. u čast 25 godina njegove papinske službe.

ŽIVOT IVANA PAVLA II
Ivan Pavao II. 264. je papa, odnosno 263. Petrov nasljednik. Karol Józef Wojtyła, izabran za Papu 16. listopada 1978., rođen je u Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Bio je drugo od dvoje djece Karola Wojtyłe i Emilie Kaczorowske, koja je umrla 1929. Njegov stariji brat Edmund, liječnik, umro je 1932., a otac, niži vojni časnik, 1941., piše na stranicama Zagrebačke nadbiskupije.

Nakon završetka studija na višoj školi “Marcin Wadowita” u Wadowicama g. 1938. upisuje se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kada su nacisti zatvorili sveučilište g. 1939. mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici “Solvay” kako bi mogao zaraditi za život te izbjegao deportaciju u Njemačku.

Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije. Istodobno, jedan je od promicatelja “Rapsodijskog kazališta” koje je također djelovalo u tajnosti. Nakon rata nastavlja studij na karkowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946. Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost tadašnji krakowski nadbiskup kardinal Adam Stefan Sapieha Wojtyłu šalje na daljnji studij u Rim, gdje postiže doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima sv. Ivana od Križa. Godine 1948. vraća se u Poljsku gdje obavlja službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije postaje profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.

U 38-oj godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postaje najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenuje ga krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreira ga i kardinalom 26. lipnja 1967.

Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962. – 1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije “Gaudium et spes”. Kardinal Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.

Papa Pavao VI. umire u papinskom ljetnikovcu u Castel Gandolfu 6. kolovoza 1978. Nasljeđuje ga, ali samo na 33 dana, kardinal Albino Luciani koji uzima ime Ivan Pavao I. Ivan Pavao I. umire u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvara se nova konklava. Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na ne-Talijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.

Od početka svog pontifikata Ivan Pavao II. bio je na 99 apostolskih putovanja. Treći posjet Hrvatskoj u lipnju bilo je njegovo 100. apostolsko putovanje. Među mnogobrojnim glavnim dokumentima posebno mjesto zauzima 14 enciklika, 13 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 41 apostolsko pismo. Tomu treba pribrojiti i Papine knjige “Prijeći prag nade” iz 1994., “Dar i otajstvo: uz pedesetu obljetnicu mog svećeništva” iz 1996. i “Rimski triptih” iz 2003.

Prema podacima Tiskovnog ureda Svete Stolice, do 21. veljače 2002. Papa je u tijeku svoje papinske službe predvodio 131 svečanosti proglašenja blaženim na kojima je proglasio 1.282 blaženika te 43 svečanosti proglašenja svetima proglasivši 456 svetaca. Održao je 8 konzistorija na kojima je imenovao 201 kardinala. Predsjedao je i na 6 plenarnih skupština kardinalskog zbora. Od 1978. do danas sazvao je 15 skupština biskupske sinode: 6 općih redovitih (1980., 1983., 1987., 1990., 1994. i 2001.), jednu opću izvanrednu (1985.) i 8 posebnih skupština (1980., 1991., 1994., 1995., 1997., 1998. [2] i 1999).

Niti jedan se papa nije susreo s tolikim brojem ljudi: na više od tisuću općih audijencija srijedom sudjelovao je do sada više do 16 milijuna hodočasnika, ne ubrajajući u to posebne audijencije i vjerska slavlja. Samo u tijeku Velikog jubileja 2000. u Rim je hodočastilo više od 8 milijuna hodočasnika. Pored toga Papa se susreo s milijunima ljudi tijekom svojih putovanja diljem cijeloga svijeta. Ukupno, s Papom se u Vatikanu ili na njegovim međunarodnim putovanjima, u kojima je prešao udaljenost koja je gotovo jednaka trostrukoj udaljenosti između Zemlje i Mjeseca, susrelo više od 300 milijuna ljudi. Brojni su također ljudi iz vlasti koje je Papa primio u audijenciju. Dovoljno je podsjetiti na 38 službenih posjeta i drugih 650 audijencija ili susreta s vođama država kao i 212 audijencija i susreta s premijerima raznih država.

Papa Wojtyła je utemeljio institut “Ivan Pavao II.” te institut “Populorum progressio” za domorodačke narode Južne Amerike. Pored toga utemeljio je Papinsku akademiju za život i Papinsku akademiju za društvene znanosti. Ustanovio je Svjetski dan bolesnika (koji se svake godine slavi 11. veljače) te Svjetski dan mladeži. Umro je 2. travnja 2005. godine. Papa Benedikt XVI. proglasio ga je blaženim 2011. godine, a papa Franjo kanonizirao 27. travnja 2014. godine.

Izvor: bitno.net


Gospodine, hvala

ŽIVJETI UVIJEK ZAHVALNI BOGU

Hvala Ti Gospodine,

Za svako jutro koje

Počinje novim rađanjem

Duše i tijela

Čiji oblik ruke Tvoje kroje

Praštanjem i blagoslivljanjem

Pa se umnažaju milosti darovane

U život Evanđelja

Hvala na svakom danu

Ko blagdanu

Za Svjetlosti i boje

U kojima duše ko oblaci stoje

Željne blizine Tvoje

Hvala za planine, šumu i zrak

Gdje križ Tvoj ko znak

Korača uz svaki naš raskorak

Hvala Ti za zemlju darovanu

Ko nebesku manu, obilnu hranu

Ovozemaljskog hoda tajnu

Stopu znanu u pijesku oblikovanu

Hvala, za vječnu blagoslovljenu vodu

Za vrelo života, sva utočišta

Uskrsloga Krista

Kaleže pune zlatnim kapljama ljubavi

Sav puk nek Te slavi

Na zemlji i nebeskom svodu

Hvala i slava Gospodu!

K.L.