Crtica iz povijesti

Već prije Drugog svjetskoga rata, a i prije, su dolazili Hrvati na područje današnje Hrvatske katoličke zajednice Rosenheim, koja obuhvaća okruge Miesbach i Rosenheim. Poznato je da su na izgradnji zupčaste (zupčaničke pruge) pruge (1910 – 1912) koja vozi na Wendelstein, među 800 radnika najvećim djelom bilo onih iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Vjerojatno je, a to bi trebalo istražiti, bilo i onih koji su radili kao rudari u rudnicima Hausham i Miesbach.
Poslije Drugog svjetskog rata dolaze oni koji bježe pred komunističkim režimom a u 50-im godinama dolaze prvi radnici „Gastarbeiteri“ kojima bivša država nije omogućila da svoj kruh zarađuju na svome ognjištu.

1968. dolazi do sklapanju međudržavnoga sporazuma između tadašnje države Jugoslavije i Savezne Republike Njemačke po kojemu se olakšava dolazak građana iz te države u Njemačku. Desetci tisuća Hrvatica i Hrvata iz Hrvatske i BiH i drugih krajeva te države se odlučuje poći u Njemačku i tu pokušati sreću.

Dolazili su mladi i neoženjeni muškarci, neudate djevojke, oženjeni muškarci koji su ovdje živjeli kao samci, šaljući zarađeno suprugama koje su tim novcem upravljale. Bilo je i bračnih parova koji su svoju malenu djecu ostavili na čuvanje djedama i bakama dok oni dovoljno ne zarade i vrate se doma. Udobnost stanovanja nije bila važna. Stanovalo se, ne samo u stanovima nego u barakama i vagonima. Važno je bilo što više zaraditi i uštedjeti da bi se što više poslalo i ponijelo kući.

Nitko od njih nije planirao ostati ovdje zauvijek. Sve misli, osjećaji i rad tih ljudi je bio okrenut prema domovini. Sve što su kravo zarađivali usmjeravali su prema domovini i dolje gradili kuće; u svojim rodnim mjestima, u većim gradovima, na moru. Malo je onih koji su ovdje nešto stjecali ili gradili. Najveći dio tih naših ljudi je planirao ostati samo privremeno u Njemačkoj. I zvao se taj boravak i rad: “Privremeni rad u Njemačkoj”.

Mjesna crkva je brzo primjetila da nisu došli samo radnici nego prije svega ljudi sa svim svojim potrebama i to vjerskim, kulturnim i društvenim. Na područje današnje misije je dolazio najprije dr. fra Domenik Šušnjara, dušobrižnik u Münchenu koji je pastoralno djelovao na području čitave Bavarske. On je tražio naše ljude posjećujući gradilišta, bolnice i domove te s našim ljudima povremeno slavio svete mise. Broj naših ljudi se neprestano povećavao i osjećala se potreba redovitog slavljenja svetih misa i pastoranog djelovanja. Vjernik i rodoljub Mijo Kobaš iz Wasserburga je osjećajući želju za euharistijom stupio u kontakt sa župnikom u Wasserburgu koji je uvidio istinsku želju hrvatskoga puka za slavljenjem svetih misa na materinskom jeziku. Nedugo zatim Nadbiskupija osniva Hrvatske katoličke Misije u Rosenheimu, Traunreutu i Freisingu.
Od samih početaka dušobrižnici vode brigu za duhovnu skrb vjernika ali i o očuvanju i njezi hrvatskoga jezika i hrvatske kulture iz svih krajeva domovine . Misija nije bila zatvorena u sebe nego je njegovala odnose s domovinskom crkvom, s drugim hrvatskim katoličkim zajednicama diljem Njemačke, s naddušobrižničkim uredom u Frankfurtu ali i s mjesnom crkvom, njezinom nadbiskupijom, dekanatima i župama na čijem je teritoriju djelovala.

DVOSTRUKA MOLITVA – PJEVANJE U NAŠOJ ZAJEDNICI

Osnutak, tada misije, Rosenheim vodi nas u godinu 1973. kad je službenim dekretom od 12. rujna ustanovljena pastva u ovom dijelu Bavarske. Do tada pastva bila organizirana iz misije München te su dolazili svećenici fra Dominik Šušnjara i njegova subraća slaviti nedjeljnu misu u kapeli sv. Sebastijana u Bad Aiblingu… i sigurno se tu zapjevala koja prikladna i Gospina ili pučka pjesma, dok se „učilo odgovarati misne zazive na hrvatskom jeziku.“
Fra Ante Anić, imenovan je prvim voditeljem, 15.IX 1973. godine. Proveo je tek jedan Božić i sigurno je slavio sv. misu na kojoj se otpjevalo pokoja božićna pjesma. U Rosenheimu je ostao godinu dana, do 7.IX 1974. godine kad preuzeo službu u Berlinu.
Fra Dominik Tomić, preuzima vođenje misije 7.IX 1974 do 6.VIII 1982.godine. Ostavio je zapisano ‘kako mu je velika briga, kako uskladiti puk da složno pjeva.’ Sigurno je bilo izazovno spojiti krajeve i napjeve u bogoslužju.
U vrijeme fra Bože Ančića, od veljače (1976-1978) dolazi sestra Nedjeljka Milanović Litre. Ona uz vjeronauk preuzima i liturgijsko pjevanje.
U jesen 1978. Misiju preuzima fra Nikola Čurčija i ostaje tri godine. Njemu dolazi u jesen 1979. sestra Julija Vidmar, koja vodi brigu o crkvenom pjevanju. Mada su sestre kratko djelovale, do jeseni 1981., pokazala se ozbiljna potreba za pastoralnim suradnikom.
Od jeseni 1981. djeluje u Rosenheimu fra Josip Ivan Lucić, koji uz pomoć socijalnog radnika g. Frane Leke pronalazi prikladno rješenje. Tako u zajednici od 1. svibnja 1982. godine, djeluje i vodi brigu za crkveno pjevanje Mirko Kapetanović, netom diplomirani teolog. U početku je to bilo ‘obiteljsko pjevanje’ gdje su zajedno sudjelovala djeca i roditelji. Pripremalo se za misna slavlja, priredbe i hodočašća. Kako je djece bilo malo, a broj odraslih postajao sve veći, odvojilo se pjevanje za odrasle od djece koja su marljivo učila instrumente te su tako djelovali mali ‘bandovi’, koji bi mjesečno i u prigodama predvodili misno slavlje.
Crkveni zbor ostaje ‘vjeran’ pučkom i liturgijskom pjevanju uz orgulje. Pjeva na nedjeljnoj misi, u svečanostima i na hodočašćima, u Altötting-u, Mariastein-u…
Fra Tomislav Pavao Duka, dolazi u vrijeme Hrvatskog osamostaljenja i kroz dvije godine (1988-1990) unosi duh ushićenosti i kvantitete: crkveni zbor broji do šezdeset članova; mladi pristupaju folkloru; tamburaša skoro dvadesetak… no taj se broj u dvije godine prepolovio.
U vrijeme fra Ivana Nimca (1991-1998) i izbjegličkog vala, opet je porastao broj, a novost je bila veliki broj mladeži koja je ovdje našla privremeno sklonište. Uključuju se u folklorne grupe i tamburaše, a nastaju i manji crkveni zborovi na filijalama. Gotovo sve probe održavale bi se unutar tjedna. Od tog vremena počinje se slaviti dan sv. Cecilije, izletima ili večerom za članove crkvenog zbora, često i s njihovim obiteljima.
Sredinom devedesetih, nakon nastupa nekolicine zborova iz domovine, pjevači izražavaju želju da se ustroje kao zbor, uz višeglasno pjevanje. U to već vrijeme postoje u Njemačkoj smotre crkvenih zborova i zborova djece i mladih, što je bio novi izazov sudjelovati na takvim susretima. Uz to naša zajednica preuzima višegodišnje predvođenje liturgijskog pjevanja na hodočašću u Altöttingu, a i čest je ‘gost’ u Mariastein-u. Jedno je vrijeme na orguljama bila djevojka Željka Golemac, tadašnja izbjeglica iz Mostara, koja je jednostavnim sviranjem omogućila da voditelj može dirigirati zborom, a desetak muških i dvadesetak ženskih glasova, bili su utopljeni u jednu skladnu cjelinu.
Mladi i band su kroz to vrijeme često nastupali na misnim slavljima, a osobito na ministrantskim susretima, kako u Rosenheimu tako i u drugim misijama. Osjetila se i mala podjeljenost folklora i zbora mladih kao i banda i tamburaša, no kako su to većinom bile iste osobe, nastupalo se na misnom slavlju zajedno uz tamburaše i mješoviti zbor. Zborovođa je pripremio „PJEVNIK“ u sedam tonusa za potrebe zbora i liturgijskog pjevanja: od došašća do mise za pokojne. Tamburašima je pripremljen poseban primjerak za misno slavlje te za nastupe zabave i folklora. Također band je imao svoju zbirku pjesama za misna slavlja i zabave.
Naravno, svaka stvar ima svoj zenit nakon kojeg slijedi smiraj uvjetovan mnogim okolnostima.
Slijedilo je vrijeme kada je zbor samo predvodio pučko pjevanje, kao i kad je zbor opravdavao to ime. Prilagođavao češće zahtjevima misnika nego potrebama liturgije što je ostavljalo trag kako na oduševljenju tako i na broju članova zbora. Uz to je svoju ulogu odigrala i starosna dob zbora koja je umanjivala kvalitetu pjevanja.
Nova generacija je prisutna i okolnost zahtjeva više nova, manje prijašnja rješenja. Ipak jedno je potrebno da kontinuitet ne zamre: motivirati mlađi naraštaj za liturgijsku glazbu tj. koral i višeglasje, u kojoj sveti i nadahnuti tekst obogaćuje sam liturgijski čin. Ostale ‘alternative’ su sekundarno rješenje u kojima je liturgija samo zabljesnuta čudnim svjetlom zvuka.
Ni u jedno vrijeme naša misna slavlja nisu ostala bez pjevanja, a vjerujmo da će uvijek biti duša koje će Bogu reći svoj ‘FIAT! – DA’ i pjevanjem slaviti Stvoritelja. Zbor u crkvi ima svoje časno mjesto: on je taj koji je odgovorio Bogu svojim: ‘fiat= da’… zapjevao svome Bogu i time izbjegao ukor, “Zasvirasmo vam i ne zaigraste, zakukasmo i ne zaplakaste.'(Mt 11,17)
Imaš li i Ti snage reći svoj ‘DA’ Bogu, dvostruko se moliti, tj. pjevati, podnijeti žrtvu za Boga i biti često na vjetrometini upitnih komentara… poput nekih koji to čine više od četrdeset godina… željni da ih netko zamijeni… tad pristupi zboru, pridruži svoj anđeoski glas jednom od četiri glasa i daj primjer drugima … i svoj ‘DA’…. reci BOGU!

Izazov sadašnjeg trenutka val je novog iseljavanja. Kao i šezdesetih godina, vjeran Bogu, naš je čovjek našao brzo put do Crkve. Dok slušamo danas kako u prepunoj crkvi odzvanja pjesma Gospodnja u zemlji tuđinskoj (usp. ps137) s njima smo u mislima u njihovim prorijeđenim župama i praznim školskim klupama diljem Hrvatske i Bosne i Hercegovine u nadi da će svoj novi život tako usmjeriti, da jednog, što skorijeg dana budu ponovno sretni u svojoj Domovini. Do tada radimo zajedno da se što više uključe u život naše župe i žive zajedništvo, a djeca i mladost da odrasta kroz vjeronauk i sakramente, molitvu i pjesmu dječjeg zbora ili ‘banda’, u hrvatskom ozračju, do dana kad ćemo s psalmistom uskliknuti: Vraćaju se s pjesmom noseći snoplje svoje (usp.ps 126), plodove svog poštenog rada i života.

                                    Mirko Kapetanović