MOJOJ DUŠI SE ŽURI

Računao sam moje godine i otkrio da mi je ostalo još manje vremena za živjeti od onog kojeg sam proživio do sad.
Osjećam se kao dijete koje je dobilo kutiju slatkiša, prve je pojelo slasno, ali kad je vidjelo da ih je ostalo još malo, počelo ih je jesti sa posebnom pažnjom i uživati u svakom zalogaju.
Nemam više vremena za beskonačne sastanke u kojima se govori o statutima, pravilima, procedurama i unutrašnjim odredbama, znajući da ništa od toga neće biti postignuto.
Nemam više vremena da podnosim apsurdne osobe koje, unatoč poodmakloj dobi, još nisu odrasle.
Moje vrijeme je prekratko da bih raspravljao o naslovima. Želim sadržaj, supstancu, mojoj duši se žuri…
Nije ostalo još puno slatkiša u kutiji…
Želim provesti život sa osobama koje krasi ljudskost, stvarna ljudskost. Koje se znaju smijati vlastitim greškama.
Ne želim se napuhivati vlastitim pobjedama. Nitko se ne može smatrati izabranim prije vremena. Ne treba bježati od vlastite odgovornosti. Ona štiti čovjekovu čast.
I želim koračati samo na strani istine i poštenja. Važno je samo ono šta čini naš život korisnim i za druge.
Želim biti okružen osobama koje znaju kako dodirnuti srce drugih ljudi… Osobama koje su teški udarci u životu naučili da odrastu sa nježnim dodirima duše.
Da… žuri mi se…
Žuri mi se da živim onim intenzitetom koji samo zrelost može dati. Ne želim uzalud potrošiti više ni jedan slatkiš koji mi je preostao… siguran sam da su još slađi od onih koje sam već pojeo.
Moj cilj je doći do kraja zadovoljan i u miru sa mojim bližnjima i mojom savješću. Imamo dva života i onaj drugi počinje u trenutku kad shvatiš da je život samo jedan…
Mario de Andrade (1893 – 1945)
(Preveo s portugalskog Nikica Talan)