PRIKAZANJE GOSPODINOVO- SVIJEĆNICA

Čitanje svetog Evanđelja po Luki (Lk 2, 22-40)

Kad se po Mojsijevu Zakonu navršiše dani njihova čišćenja, poniješe Isusa u Jeruzalem da ga prikažu Gospodinu — kao što piše u Zakonu Gospodnjem: Svako muško prvorođenče neka se posveti Gospodinu! — i da prinesu žrtvu kako je rečeno u Zakonu Gospodnjem: dvije grlice ili dva golubića.
Živio tada u Jeruzalemu čovjek po imenu Šimun. Taj čovjek, pravedan i bogobojazan, iščekivaše Utjehu Izraelovu i Duh Sveti bijaše na njemu. Objavio mu Duh Sveti da neće vidjeti smrti dok ne vidi Pomazanika Gospodnjega. Ponukan od Duha, dođe u Hram. I kad roditelji uniješe dijete Isusa da obave što o njemu propisuje Zakon, primi ga on u naručje, blagoslovi Boga i reče:
»Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,
po riječi svojoj, u miru!
Ta vidješe oči moje
spasenje tvoje,
koje si pripravio
pred licem sviju naroda:
svjetlost na prosvjetljenje naroda,
slavu puka svoga izraelskoga.«
Otac njegov i majka divili se što se to o njemu govori. Šimun ih blagoslovi i reče Mariji, majci njegovoj: »Ovaj je evo postavljen na propast i uzdignuće mnogima u Izraelu i za znak osporavan — a i tebi će samoj mač probosti dušu — da se razotkriju namisli mnogih srdaca!« A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu. Upravo u taj čas nadođe. Hvalila je Boga i svima koji iščekivahu otkupljenje Jeruzalema pripovijedala o djetetu.
Kad obaviše sve prema Zakonu Gospodnjem, vratiše se u Galileju, u svoj grad Nazaret. A dijete je raslo, jačalo i napunjalo se mudrosti i milost je Božja bila na njemu.
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Jedna priča govori o kralju koji je imao dva sina. Kada je kralj ostario, želio je odrediti kojega će od svojih sinova postaviti da bude njegov nasljednik. On pozva k sebi mudrace iz svih krajeva svoga kraljevstva i svoje sinove. Svakome sinu dade po pet srebrenjaka te im reče: „Onaj tko sa ovih pet srebrenjaka napuni dvoranu bit će moj nasljednik.  Čime, to je vaša stvar“. Mudraci se jednoglasno složiše da je to dobar i mudar zadatak.

Stariji sin ode i prolazeći pored polja na kojemu su radnici rezali šećernu trsku, nosili je u mlin i gnječenjem dobijali šećer, zastade i zamisli se. Samljevene trske su ležale naokolo. On pomisli: „Ovoliko trski! Kupit ću ih. Ovo je prigoda da napunim dvoranu mojega oca.“ S nadglednikom radova se brzo dogovorio i radnici su poslijepodne odnijeli trske i s njima napunili dvoranu. Kada je dvorana bila puna on, prepun samopouzdanja, otiđe svome ocu i reče mu: „Ispunio sam tvoj zadatak. Ne moraš čekati  moga brata. On nema šanse. Učini me svojim nasljednikom.“ Otac odgovori: „Polako. Još nije večer. Počekat ću i vidjeti što će tvoj brat napraviti.“

Uskoro dođe i mlađi sin. On zamoli da se iz dvorane iznese sva samljevena trska. Kada se dvorana isprazni on postavi u sredinu dvorane jednu svijeću i zapali je. U istome trenutku je svjetlo obasjalo dvoranu do posljednjega ugla.

 Na to otac reče: „Ti ćeš biti moj nasljednik. Tvoj brat je potrošio pet srebrenjaka da bi dvoranu napunio bezvrijednim samljevenim trskama. Ti si manje od jednoga srebrenjaka potrošio i dvoranu si ispunio do vrha. Ti si dvoranu ispunio s onim što je ljudima potrebno“.

Da. Ljudima je potrebno svjetlo. Štoviše, ono je životno važno. Čovjek ne može živjeti u tami. Biljke, cvijeće i stabla rastu okrenuti prema svjetlu. Pođete li u šumu vidjet ćete da se stabla koja su u sjeni većih stabala iskrivljuju tražeći put prema svjetlu.

Na današnji blagdan Prikazanja Gospodinovog ili Svijećnice sve se vrti oko svjetla. Starac Šimun pokazuje na to svjetlo. Možda bi ga bez toga starca i previdjeli jer je to svjetlo tako skromno i nenametljivo.

Čitav život je Šimun čekao na ovaj trenutak ne znajući kada će se dogoditi. On je iščekivao spasiteljev dolazak u molitvi i tišini. Zapravo, čitavi je židovski narod iščekivao Mesiju.

Sigurno su Marija i Josip noseći dijete u hram susreli mnogo ljudi. Mnogo užurbanih, zaposlenih i trkom i zbrkom opterećenih ljudi koji nisu mogli prepoznati Spasitelja koji je već tu, među njima. Šimun vidi ono što drugi nisu mogli vidjeti upravo zato jer se Boga najbolje može susresti u molitvi i tišini.

Starac Šimun zadivljen uzima dijete u naručje, uzima u naručje ispunjenje svoga sna i blagoslivlje Boga: „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru, po riječi svojoj, u miru! Ta vidješe oči moje spasenje tvoje, koje si pripravio pred licem sviju naroda: svjetlost na prosvjetljenje naroda, slavu puka svoga izraelskoga“.

Isus je svjetlo ljudskosti, milosrđa i ljubavi. To je ono što svakome čovjeku treba i za čim ljudsko srce čezne. Isus želi svakoga čovjeka obasjati svojim svjetlom; sve tame ljudskoga života prouzročene bolešću, razočaranjem, osamljenošću, nerazumijevanjem, strahom i drugim problemima on hoće obasjati i to svaki ugao. On želi darovati toplinu.

Da nikada ne zaboravimo da je Isus naše svjetlo, danas se na misama blagoslivljaju svijeće. Te svijeće će gorjeti na oltaru u crkvi i kod kuće u našim domovima. Prigoda je da se danas u obiteljima upale krsne, prvopričesničke i zaručničke svijeće kao znak da je Isus nazočan u obitelji. Da njegovo svjetlo obitelji daje božansku tolinu, da je povezuje mirom i blagošću, da joj bude putokaz, da joj bude blagoslov.

Ali kada sam i sam, mogu upaliti svijeću. Ona je znak da nikada nisam sam. Ona mi pokazuje da je Isus, Svjetlo svijeta, uvijek sa mnom. On je svjetlo moga života. Svjetlost na prosvjetljenje naroda i svakoga čovjeka.

Slika je preuzeta https://kloster-alexanderdorf.de/