Sretno Mirko

Hvala ti na 38,5 godina predanoga rada u našoj zajednici. Bog te poživio u zdravlju i radosti. Sretno!

LUDA SREĆA

 

Prvi dan u Rosenheimu bez odijela i kravate…

(Foto: + Đorđe Corba)

Toga drugog dana u svibnju osamdeset i druge, nakon godine seljakanja po jugu Njemačke, došao sam na misu u Rosenheim, gdje me župnik predstavio zajednici. Nakon mise pristupi mi lagano iz pozadine pod hladom mladić i pita: ‘A di ti radiš?’ Moj sugovornik mu kao iz topa: ‘Pa, nisi čuo šta kaže fratar?’ ‘Znači, samo sviraš u crkvi?’ Ja opet bez riječi, a sugovornik mi tiho: ‘Kako su ljudi zavidni…’ a mladić promirsi kroz zube: ‘Koju taj ludu sreću ima! ‘Eto, do danas mi je ostao taj kratki dijalog u sjećanju, a kako da ne. Češće mi je vlaćala ta scena kroz moj pastoralni rad tokom gotovo četiri desetljeća. Kako su se redali razni događaji i okolnosti, tako mi se lagano gubila riječ zavist lagano prevladavala (luda) sreća.

Imao sam lijepu podršku većine župnika, a to je bilo važno i da mi roditelji povjere mlade i djecu,  a rad zasja u očima cijele župe. Sreća.

Kad to ne išlo idealno, Bog je pomogao da uvijek ima onih koji će me bodriti pa tako  spoticanja nisu izlazila na vidjelo. Koja sreća

Kateheze, vjeronauk, posjete obiteljima i bolesnima, probe zbora i benda nisu doskora jenjavale, a misna slavlja bila su mi vrhunac: u njima sam osjećao snagu i blagoslov zajedništva. Borba da ‘ne izgubim nikoga od onih koji su mi povjereni‘(usp. Iv 18, 8) bila mi je duboko usječena u duši i vodit će me do kraja. Za mene je to istinska sreća:  ‘jer ti ljudi su Božje blago, (usp. Iv 17, 9) kako oni koji ga ne poznaju tako i oni koji mu vjeruju. Biti uz njih, s njima i za njih danomice, što je nego sreća.

Krajem osamdesetih morao sam misliti o sebi. Zanesenost pastoralom lagano je crpila ‘rezerve’ i došlo je vrijeme da unesem u život novo: sasvim drugu ljubav. Pridružila mi se dušom i tijelom moja Manda, skromna djevojka, ali velika u ljubavi prema meni i mom poslu. Uz suprugu dobio sam  ‘pastoralnu suradnicu’ koju župa nije primjećivala, a ona se brinula za naš dom, odrekla se nesebično blagdana i vikenda, da dočeka župnika i mene s večerom, mnoge svećenike i biskupe… rekao bi sv. Pavao, koja je prala noge svetima (1 Tim 5,10) Brinula se potpuno za našeg Ivana i zamjenjivala mu oca, zauzetog pastoralnim radom, što drugo reći, nego sreća!

Ratno vrijeme bilo je zahtjevno i teško, ali svakodnevne pomoći izbjeglicama, pod krovom novog zdanja, dar biskupije koja je suosjećala s naim narodom, bilo je vrelo utočlišta duhovnog, kulturnog i nacionalnog djelovanja, štoviše, obogaćivanja izgnaničkog života. Dvorane pune vjeroučenika, do četrdesetak ministranata i šest grupa, crkveni zbor, kao i zbor djece i mladih, dvije grupe folklora, vlastiti tamburaši, kazališna grupa a najvažnije, otvorena srca svih za svakoga… a biti jedna od karika tog lanca ljubavi, što, nego sreća.

Zajednica koja je puno toga preživjela i danas živi i budućnost je pred njom, ozračje je u kom se gubi svako negativno sjećanje, a uspomene ne daju nazad, čine me u ovom trenutku podosta sretnim: imati vremena trenuke dvojbe i nesklada popratiti molitvom i pomirenjem, a opet blagoslivljati svaku iskricu zajedništva ove župe i napora župnika i suradnika, župskog vijeća, duša suživljenim sa svojom Crkvom…

Da se vratim na početak momku ispod kestena: dragi Buljane, možemo li tu ludu sreću ipak nazvati velikim blagoslovom.

 Mirko Kapetanović


Dragi naš Mirko, dobri naš Mirko,

Vrijeme brzo leti, i evo došao nam je dan da ti kažemo zbogom i hvala.
Jedno veliko HVALA za sve ove godine tvog nesebičnog davanja svima nama, bilo to kroz zvukove orgulja i gitare kojima si nam obogaćivao
Sv. Misu, ili dolaskom iz Rosenheima na satove pjevanja, vjeronauka i druženja sa svojom zajednicom Haushama.

Bure, snijegovi, kiše… pa čak niti ova aktualna situacija Korone nije te mogla zaustaviti da nam dođeš. Posebno ćemo pamtiti tvoju veselu narav. Žalost i tugu nikad od tebe nismo osjetili, naprotiv, pričao si nam viceve i kad je bilo najteže i time si izmamljivao osmjeh na našem licu.

Kao jedan mali znak pažnje, a i sjećanja na nas, poklanjamo ti toplu deku, kao simbol osjećaja topline koju si ti nama poklanjao sve ove godine. Uz to jedan jastuk na koji smo dali ugravirati
“Lieblingsmensch Mirko”, jer ti si tu titulu, taj naziv zaslužio.

Kad upališ svijeću koju ti poklanjamo, sjeti se… i nek te ispune onim što i simboliziraju: nadom, vjerom, mirom, ljubavlju, radosti, jednom riječju – Isusom Kristom, koji nas sve povezuje, kako na ovom svijetu, tako i u vječnosti. Još jedamput veliko HVALA od tvojih braće i sestara
zajednice Hausham.
Neka te dragi Bog blagoslovi i čuva!!!

(Hausham 25,10.2020.

Tekst: Anđelka Čirko)