Treća nedjelja kroz godinu – Nedjelja Božje riječi

Mk 1,14-20

Na Dan sv. Jeronima, prevoditelja, istraživača i tumača Biblije, na 1600. godišnjicu njegove smrti (30. rujna 2019.), Papa Franjo je motuproprijem Tada im otvori pameti (Aperuit illis) odredio treću nedjelju kroz godinu za Nedjelju Božje riječi. Polazeći od Jeronimova uvjerenja da «tko ne pozna Pisma, ne pozna ni Krista», Papa želi potaknuti kršćane na dosljednije čitanje, razmatranje i djelovanje po Pismu, po Božjoj riječi. Na primjeru Isusovih emauskih učenika, koji su razočarani pobjegli ispod Isusova križa, jer nisu poznavali Pisma, i na primjeru kako im se stranac, Isus, otkriva u Pismima i lomljenju kruha, Papa naglašava da je za svakog vjernika od odsudne važnost trostruki odnos: prema Isusu, uskrslom Gospodinu, prema zajednici vjernika i prema Svetom pismu. Isusa se razumijeva kroz Pismo, posebno kroz evanđelja; biblijski se tekstove pak čitaju i slušaju, tumače i žive u zajednici. Isus, njegov govor i djelovanje ključ su čitanja i razumijevanja Pisma. Isus je prvi tumač, egzeget, put i model kako živjeti u obitelji, prijateljstvu, u društvu po Božjoj riječi.

Ova treća nedjelja kroz godinu pada u vrijeme Molitvene osmine za jedinstvo kršćana što pojačava njezinu ekumensku važnost. Ovom nedjeljom, naime, kršćani se vraćaju svojim izvorima, a to je bez sumnje Biblija, Sveto pismo, koju dijelimo s našom starijom braćom, Židovima. Dužni smo poštivati i svetu knjigu muslimana, Kur’an, koji također sa židovima i nama dijele dio zajedničke povijesti, abrahamske i proročko-poslaničke baštine te sličan odnos prema svetom tekstu.

Biblija nije knjiga specijalista, nekolicine izabranih i povlaštenih. Nije ni knjiga tajni rezervirana samo za učene i dostupna navodno iznimnim bogomoljcima, nego je knjiga Božjega naroda – za sve ljude. Pisana je davno, ljudskim jezikom i treba danas biti dostupna na razumljivom jeziku, svima, i neukima, svim tragačima smisla, svima koji su željni čuti riječ koja oslobađa, koja ljubi, koja tješi, ali koja i opominje. Jer nije Sveto pismo tek zbirka nabožnih i sladunjavih tekstova, nego i tekstova koji opominju, prekoravaju, donose istinu. A gdje je istina, ondje ima i težine i gorkosti, ondje je poziv na obraćenje, svjetlo koje razotkriva strahove mraka i tame, na što mnogi ne pristaju nego im je draža laž i sila, spletkarenje i oholost nego pravda i milosrđe.

Budući da je Biblija pisana stotinama godina, nju treba čitati sa sviješću dalekoga vremena, s priznanjem nepoznavanja svega, s otvorenošću za poučljivost od onih koji znaju više. Valja u Bibliji tražiti svevremenu poruku, aktualnu za danas, ne vršeći nasilje nad tekstom, čitajući pojedini tekst iz cjeline te zbirke spisâ (knjigâ). A cjelina poruke je uvijek poruka Božje ljubavi prema svakom čovjeku, poruka milosrđa i spasenja. Događa se, naime, posebno među fanatičnim karizmaticima i fundamentalističkim vjernicima da se služe svetim tekstovima kao receptima i matematičkim formulama, štoviše, kao batinom i oružjem kako da što prije umire svoj duhovni nemir, odgurnu od sebe svako mišljenje i kako da ušutkaju, pa i «ubiju» duhovno a neki i stvarno one druge koji nisu njihove vjere (religiozni fanatici, teroristi koriste tekstove svete knjige da opravdaju svoje zločine). Sveto pismo uvijek se iznova tumači. To se čini u poznavanju predaje, u znanju o povijesti učinaka koje je taj tekst koji sada čitamo proizveo kroz prošlost; i taj se tekst čita, sluša, tumači ne samo u kontemplativnoj osami nego uvijek u vjerničkoj zajednici, u uzajamnom slušanju i razgovaranju. Taj se tekst ne tumači naposljetku samo svojima, nego mora biti posredovan razumljivim jezikom i dobrohotno i onima drugima, onim suvremenicima, susjedima i sugrađanima koji nisu našega puta, i to tako posredovan tekst kao kad se prijateljima dijeli od vlastitoga izobilja: prijatelje se ne želi zarobiti, misionarati, nego s njima podijeliti radost riječi, radost nađenoga smisla od kojega se živi.

Od posebne je važnost za kršćane euharistijska homilija (propovijed). Nije homilija samo tumačenje pročitanoga teksta, nego susret s Bogom u njegovoj riječi, dijalog, razgovor i molitva pojedinca i zajednice s Bogom i s Isusom Kristom.

Božja riječ koju slušamo i čitamo treba se tako slušati i čitati kao da smo mi sami, pojedinačno i kao zajednica akteri, subjekti događaja koje tekst opisuje. Mi u tekst ulazimo sa svojim pitanjima i potrebama, nesrećama i problemima, čežnjama i željama. I onda kada smo zasićeni slušanja i govora, vrijedi se otvoriti, iskoračiti iz sebe da poslušamo što nam to tekst ima za reći, jer i o nama se u tekstu radi. Možemo se identificirati s likovima, od Adama i Eve, Kajina i Abela, Abrahama i Jone do Isusa i Jude, Pilata i farizeja, velikih svećenika i razbojnika, Barabe i Magdalene, Sare i Herodijade, Ane i Marije, sve do novozavjetnih zajednica, Pavlovih ili iz Ivanova Otkrivenja koje su se odale idolatriji, koje štuju zemaljske vođe više nego Boga, koje su nesolidarne i srebroljubive, koje su mlake u svojoj vjeri, koje su iz straha, umora u dobru ili iz koristoljublja iznevjerile svoju prvu ljubav – Isusa Krista.

Biblija je nezaobilazna u vjeri. Ona je i ljudska i Božja riječ, pomaže nam da se susretnemo s Bogom. Za kršćane je povrh svega važan Novi zavjet i u njemu Isusovo evanđelje. Kada slušamo biblijske tekstove, posebno evanđelja, korisno je, ponovimo, identificirati se s likovima, i ne samo pozitivnima nego i negativnim, nužno je uplesti se u događaj. Mi preko tekstova ulazimo u susret s Isusom, sa svojim učiteljem i Gospodinom. I mi s njime hodimo od Galileje do Jeruzalema, od Jordana i kušnji u pustinji preko samarijskih sela, preko gora blaženstava i preobraženja do Getsemanija, do dvorane posljednje večere i razbojničke Golgote. I nas Isus tješi i opominje, kori zbog licemjerstva i malovjernosti, zbog zataja i izdaja; hrabri nas da se ne stidimo svoga podrijetla i statusa, da nemamo straha pred moćnicima ovoga svijeta i da ne zatvaramo oči pred nevoljnicima niti da ikada budemo grubi prema nejakima. Ništa tako ne odgaja čovjeka kao susret s Isusom preko teksta.

Imajući gore rečeno u vidu, možemo se kratko osvrnuti na današnji odlomak s početka Markova evanđelja i kratko pokazati kako se taj tekst odnosi na nas. Piše Marko da Isus odlazi u Galileju – počinje svoje javno djelovanje – nakon što je Ivan predan, nakon što ga je Herod stavio u hapsanu. Ivan je zapriječen – Isus nastupa. Odnosi se to i na nas koji smo pozvani nastaviti propovijedati evanđelje na svoje predšasnike, koji su – jedni umrli, drugi ostarjeli, neki se umorili, treći zašutjeli, neki iskrivljuju, obeskrepljuju Božju riječ…

Dalje Marko navodi temeljnu, životnu Isusovu poruku koju vrijedi uvijek ponavljati: «Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju!» Danas je, ovdje i sada, za svakoga od nas punina vremena, ovo je naše vrijeme, drugoga mi nemamo. Ne možemo u prošlost, ne možemo skočiti u budućnost, ovdje i sada nam se približava Božje kraljevstvo. Najkraće kazano Božje kraljevstvo su novi odnos prema sebi, svome poslu, dužnostima, Bogu, ljudima, Božje kraljevstvo je najsažetiji odgovor na pitanje kako je Isus govorio i radio. Ovdje se naravno otvara široko područje razmišljanja i tumačenja. Za ovu priliku dovoljno je reći da svi naši odnosi i ustroji, boluju od dvoličnosti i nasilja. Isključujemo ovu Isusovu glavnu poruku, odnosno ne prihvaćamo niti izgrađujemo Božje kraljevstvo nego se izoliramo, gradimo teokratske države, entitete i crkvene utvrde, stanove i palače samodovoljnosti, makar i male rezervate straha i ugroženosti.

Isus zatim traži obraćenje. Ne traži od tamo nekih da se obrate, ne traži prvo da se obrate naši neprijatelji i povjeruju u evanđelje, nego od nas traži radikalnu promjenu mišljenja, govora i djelovanja. Obraćenje je krajnje zahtjevno, daleko teže do svake naše dijete i najteže tjelesne askeze. Mnogi koji tvrde da su se obratili, najčešće lažu, zavaravaju i sebe i druge, postali su samo jasniji u svojoj opakosti, najčešće su postali isključiviji i oholiji. Obraćenje naposljetku nije konačni sud koji mi o sebi dajemo, nego je u konačnom ono izloženo samo Božjoj prosudbi.

Isus poziva da se vjeruje evanđelju, njegovoj dobroj vijesti. Evanđelje je grčka riječ koju Isus i evanđelisti suprotstavljaju nikome drugome nego vladarima, carevima, koji su sebi posvojili tu vrstu poslanica smatrajući kakvu god poruku izricali i pisali, da je ta poruka dobra (grč. eu-dobar; angelion – vijest, poruka), radosna, spasonosna poruka – što i znači ta riječ i od nje ime imaju sami anđeli – božanski glasnici. Isus je izričit, evanđelisti su izričiti: Božja riječ koja dolazi u Isusu i s Isusom, riječ je oslobođenja od osobnih i društvenih grijeha, spasonosni izlazak iz vlastite zarobljenosti i opsjednuća, ovisnosti i nesređenih emocija, ali i iz ropstva političkog idolopoklonstva i društvenih nepravdi. Božja riječ u Isusu, riječ je istine, života, spasenja, jednostavno dobra vijest – evanđelje s kojim čovjek prelazi preko zapreka i kušnji, nadilazi svoje i tuđe uskoće, ljubi svoje bližnje bez uvjeta i prepoznaje da je u milosrđu prema neprijateljima vrhunac ostvarenja te dobre poruke.

U današnjem evanđelju slušamo i o Isusovu pozivu prvih učenika, ribara. Treba uvijek imati na pameti: Koliko je ljudi, toliko je različitih poziva. I ovdje vrijedi samo kratko zamisliti se i uživjeti u to davno događanje na obali Genezaretskoga jezera i uplesti se u te događaje i susrete s Isusom. Što bismo, naime, mi učinili da smo na mjestu od jednoga od ovih ribara? Jer s kojom se samo brzinom i lakoćom odazivaju braća Andrija i Petar, Jakov i Ivan na Isusov poziv da budu ribari ljudi! Kao da su ti odzivi bez razmišljanja, ili su ti ljudi bili umorni i jedva čekali da započnu novi život. Ne znamo jesu li stvarno posve ostavili svoju obitelj, jer neki su bili oženjeni. Pošli su za Isusom, a on im ništa ne obećaje, ni bolji društveni status, ni imanje, ni stanove, ni novac. Isusu, Bogu se ne dolazi s novcem. Isus ne niječe čovjeka i njegova dostignuća, ali da se bude Isusov učenik nisu presudne titule i diplome, nikakav samozaljubljeni osjećaj duhovne superiornosti, nikakav uspjeh u prevari i lukavom nadmudrivanju drugih. (Kako je malo istinskih učenika Isusovih!)

Božja riječ iz današnjeg evanđelja otvara nam čitav niz poticaja. Traži od nas, suvremenih kršćana da se upitamo o svome pozivu i nasljedovanja Isusa. I ako se to po odgovornosti najviše odnosi na biskupe, svećenike, franjevce, redovnike, odnosi se također i na sve vjernike koji hoće nasljedovati Isusa. Ne znamo u detalje što je potaknulo genezaretske ribare i druge Isusove učenike i učenice da pođu za Isusom «ribariti» ljude, da zajedno grade Božje kraljevstvo. U svakom slučaju taj poziv nije poziv za samoga sebe, nego poziv nesavršenih ljudi da «zagriju», «oduševe» druge kako ima smisla raditi ono što je Isus radio.

I dok slušamo Božju riječ, presudno je unutarnje slušanje, unutarnje razlučivanje. I treba stalno imati pri svijesti: o nama se radi u tekstu, o meni govori evanđelje. Na takav se način, kroz slušanje, čitanje, razgovore s drugim vjernicima, s prijateljima, kroz praksu, izgrađuje i oblikuje moja savjest, samoodgajam se. U mojoj obitelji, prijateljskim i drugim zajednicama Božja riječ ne samo da stoji na vidnom mjestu nego oblikuje naše uzajamne odnose (= Božje kraljevstvo), nekada i s otporom i bolno, jer se neki, često mnogi pa i većina spotičemo o evanđelje kao o kamen istine i ljubavi, ne želimo ništa suprotno uhodanom čuti da se ne bismo morali mijenjati ili bi neki samo pričali o ljepoti Božje riječi, zaboravljajući da su najblaženiji oni koji Božju, Isusovu riječ izvršuju.

 ovu Nedjelju Božje riječi i mi čujemo Isusov poziv: Hajdete za mnom! Neki smo pošli s oduševljenjem za više vrednote, neki smo pošli da umaknemo od težine života, samo zbog sebe, neki smo se već umorili, neki razočarali, neki ne želimo znati ništa o Isusu, neki opet u Isusovoj zajednici idemo drugim putem, suprotnim i zlim, neki tek pomalo svratimo k Isusu, onako da ga iskoristimo u svojoj opakosti, da se pokažemo pred drugima i zamažemo im oči, da steknemo poene u svojoj vojničkoj, političkoj i crkvenoj hijerarhiji, neki opet, eto, da u mnoštvu svojih veza ne prekinemo tu komunikaciju s poznanicima, zavičajem ili župskom zajednicom.

Nasljedovanje Isusa je zahtjevan dar, obveza i rizik. «Ne smije se – piše Papa Franjo mladima i svima koji žele nasljedovati Isusa – počinjati od toga da se pitamo gdje se može zaraditi više novca ili gdje se može steći veća slava i društveni ugled, ali se ne bi smjelo počinjati ni od toga da se pitamo koji će nam poslovi priuštiti najviše zadovoljstva. Ako ne želimo pogriješiti, potrebno je promijeniti perspektivu i pitati se: Poznajem li samoga sebe, onkraj onoga što pokazujem prema van i mojih osjećaja? Znam li što donosi radost a što tugu mome srcu? Koje su moje jake a koje slabe točke?» (Papa Franjo, Christus vivit – Krist živi, 285).

U kojem god stadiju poziva bili, na početku, usred života ili negdje pred smrt, Isus nas iznova poziva. Nije primjereno stalno sebeispitivanje, iscrpljujuće postavljati pitanje Tko sam ja?, jer to je često, nastavlja Papa Franjo, gubljenje vremena, niti je ispravno lijeno očekivati da nam odnekle dođe rješenje ili drugi stvore uvjete kako bismo onda mi izišli u svijet da budemo «ribari ljudi». Temeljno je pitanje, bili mi na početku ili koncu života: Za koga sam ja? I to posve konkretno, konkretne ljude, bližnje, prijatelje. «Ti si, nesumnjivo, za Boga. Ali on je htio da i ti budeš također za druge i dao ti mnoge osobine, sklonosti, darove i karizme koje nisu za tebe, nego za druge» (Christus vivit, 286).

Ni ove nedjelje Božja riječ, Isus, ne ostavlja nas gdje nas je našla. Tjera nas iz naše ravnodušnosti, iz lijenosti duha, izgoni nas iz jazbine našeg sveznanja, narcisoidnog samoopravdanja i samoljubiva zatvora mržnje prema protivnicima, iz pogubna očekivanja da se drugi promjene, obrate prije mene. Božja riječ je svjetiljka mojoj životnoj stazi, ona je ribarska mreža naših odnosa, radosnih susreta s Isusom i bližnjima. Božja riječ se Bogu ne vraća bez «ulova».

Tekst i slika: fra Ivan Šarčević u www.polis.ba