Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu – Iv 10, 11-18

U ono vrijeme: Reče Isus:
“Ja sam pastir dobri. Pastir dobri život svoj polaže za ovce. Najamnik – koji nije pastir i nije vlasnik ovaca – kad vidi vuka gdje dolazi, ostavlja ovce i bježi, a vuk ih grabi i razgoni: najamnik je i nije mu do ovaca.
Ja sam pastir dobri i poznajem svoje i mene poznaju moje, kao što mene poznaje Otac i ja poznajem Oca i život svoj polažem za ovce.
Imam i drugih ovaca, koje nisu iz ovog ovčinjaka. I njih treba da dovedem i glas će moj čuti i bit će jedno stado, jedan pastir. Zbog toga me i ljubi Otac što polažem život svoj da ga opet uzmem. Nitko mi ga ne oduzima, nego ja ga sam od sebe polažem. Vlast imam položiti ga, vlast imam opet uzeti ga. Tu zapovijed primih od Oca svoga.«
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Današnja, četvrta uskrsna nedjelja, je nedjelja Dobroga pastira. Diljem svijeta se moli za svećenička, redovnička ali i zvanja pastoralnih suradnica i suradnika, vjeroučitelja i svih onih koji navještaju Isusovu radosnu vijest.

Današnje evanđelje nam opisuje što jednoga pastira čini dobrim. Dobar pastir vodi i voli svoje stado i sve čini za njega. Za razliku od plaćenoga najamnika koji bježi kada se pojavi opasnost on ostaje i svojim životom brani svoje stado. Dobri pastir, za razliku od najamnika, ne misli na vunu i meso koje će dobiti od svojih ovaca. Ne misli na profit i zaradu, nego sve čini da stadu bude dobro. Stado mu je u srcu. On poznaje svoje stado, a stado poznaje njegov glas jer on neprestano komunicira s njim.

Slika dobroga pastira koju nam donosi evanđeoski ulomak pokazuje kako je zahtjevno biti dobar pastir. Isus za sebe kaže da je on dobri pastir, da voli svoje stado i daje život za njega.

Već od najranijih Isusovih prikaza pronađenih u rimskim katakombama slika je Isusa kao dobroga pastira koji na svojim ramenima nosi ovcu. Brižno, s ljubavlju i nježnošću. I na mnogim nadgrobnim spomenicima ranoga kršćanstva pa do danas možemo vidjeti Isusa kao dobroga pastira. On ne dozvoljava da itko propadne od onih koje mu je otac dao.

Čitajući starozavjetne biblijske tekstove vidjet ćemo da se Boga često uspoređuje sa dobrim pastirom. Između svih tih tekstova je zasigurno najljepši psalam 23 koji opjevava Boga kao pastira koji čini sve da stado ne oskudjeva. On ga vodi na vrutke tihane, na vodu gdje je život i to punina života. On daje stadu toliku sigurnost da se ono ne boji ni prolaska kroz dolinu smrti. Njegov štap i palica nisu sredstvo nasilja, nego zaštite i zato  su utjeha stadu. 

Ta slika se često prenosi na biskupe i svećenike. U nekim krajevima vjernici nazivaju svećenika pastorom. Pastor je latinska riječ koja znači pastir. Preneseno bi to značilo da bi svećenici trebali biti pastiri poput onoga pastira o kojemu govori Isus u današnjemu evanđelju. A to je onaj koji će voljeti povjereno mu stado, povjerenu mu župu i njezine vjernike, svim se žarom brinuti za njih ne zanimajući se kako od tih ovaca izvući materijalnu korist, životnu ugodu, nekakav ugled i društvene privilegije. To je dušebrižnik koji imenom poznaje povjerene mu ljude svojega stada, zanima se za njih, za njihove živote, radosti i probleme. „Palicom“ im pokazuje kako pronaći put prema Isusu, „štapom rastjeruje“ ono što će stado dovesti u opasnost. A vjernici s druge strane poznaju glas svoga dušebrižnika jer su u stalnom susretu i to ne samo na nedjeljnim misama, nego u svim životnim prigodama.

Svjesni smo da se slika svećenika kroz povijest mijenjala. Danas je ta slika pomalo zamagljena zbog skandala koji zadnjih godina potresaju crkvu, a koji su izazvani skandaloznim ponašanjima pojedinih svećenika. Hvala Bogu da takvih nije mnogo iako je svaki takav skandal naprosto užasan. Jednom netko reče: „Na nebu je tisuće aviona koji lete prema nekome odredištu. Mi čujemo za one koji padnu.“ Ne vidimo toliko toga dobroga što svećenici čine, nego samo pad pojedinih.

Svjesni smo da zanimanje za svećenička i redovnička zvanja opadaju i to ne samo u zapadnoj Europi, nego i u našoj domovini. Svećenika je sve manje, a župe su  sve veće. Svećeniku je sve teže živjeti intenzivan odnos sa povjerenim mu stadom. Sve teže može doći do svojih vjernika, upoznati ih imenom i sudjelovati u njihovome životu. S druge strane je vjernicima sve teže doći do svojih župnika. Sve je manje bliskosti između pastira i njegovoga stada.

Zato je potrebno moliti za duhovna zvanja. Potrebno je podržavati i ohrabrivati mlade ljude koji u svome srcu osjećaju Božji poziv da mu služe kao svećenici, redovnici i redovnice. To je uzvišen poziv. Uzvišeno je i časno poslanje biti blagovjesnikom Isusa Krista u ovome svijetu. Biti navjestitelj kraljevstva Božjega žalosnima, obeshrabrenima, bolesnima, ostavljenima i osamljenima. Uzvišen je poziv donosti svjetlo Kristovo onima koji žive u tami. Zato crkva treba hrabre. Treba odlučne. Treba one koji su spremni nastaviti Kristovo djelo u ovome svijetu. Takvih sigurno ima. Ima ih i u našoj zajednici. Njih treba ohrabriti da se usude razmišljati o pozivu, da prebiru u srcu što je to, što Gospodin od njih traži. To je proces. Osjetiti da ti srce gori dok razmišljaš o svećeničkom ili redovničkom pozivu i ne dati da se ta vatra ugasi. Sveti Franjo Asiški je neprestano u srcu ponavljao: „Gospodine što hoćeš od mene? Što hoćeš da činim?“ Takvo propitkivanje dovelo ga je do toga da je najprije doživio nerazumijevanje i porugu, a kasnije želju mnogih da mu se pridruže i s njim zajedno slijede Isusa Krista živeći u bratskim ili sestrinskim zajednicama. I danas će mladi ljudi koji krenu slijediti zov svoga srca i odgovore na Kristov poziv doživjeti nerazumijevanje i poruge, ali iznad svega će doživjeti neizmjernu radost u srcu. Papa Benedikt je rekao: „Onaj koji se predaje Gospodinu ne gubi ništa, ali dobija sve.“

Duhovno zvanje je Božji dar. To zvanje počinje ovdje, kod nas. U našim obiteljima, našim zajednicama i prijateljskim druženjima. Zato je važno da molimo za zvanja. Ne samo danas na dan duhovnih zvanja, nego svakodnevno. I ne samo moliti za duhovna zvanja, nego stvarati pozitvno ozračje da oni koji se odluče krenuti putem svećeništva ili redovništva u nama imaju molitvenu i svaku drugu podršku.

Današnja nedjelja nas poziva da molimo i podržavamo i druga pastirska zvanja kao npr. zvanje pastoralnih suradnika i vjeroučitelja u našim zajednicama. Jednako tako nam hoće posvijestiti da smo svi mi po sakramentu krštenja jedni drugima pastiri. Svi nosimo odgovornost jedni za druge. Roditelji za djecu i djeca za roditelje. Odgovornost za svijet u kojemu živimo da taj svijet bude bolji za život i suživot svih stvorenja Božjh.