Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku 5, 21-43
U ono vrijeme: Kad se Isus lađom ponovno prebacio prijeko, zgrnu se k njemu silan svijet. Stajao je uz more. I dođe, gle, jedan od nadstojnika sinagoge, imenom Jair. Ugledavši ga, padne mu pred noge pa ga usrdno moljaše: „Kćerkica mi je na umoru! Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane u životu!“ I pođe s njima. A za njim je išao silan svijet i pritiskao ga.
Dok je Isus još govorio, eto nadstojnikovih s porukom: „Kći ti je umrla. Čemu dalje mučiti učitelja?“ Isus je čuo taj razgovor, pa će nadstojniku: „Ne boj se! Samo vjeruj!“ I ne dopusti da ga itko drugi prati osim Petra i Jakova i Ivana, brata Jakovljeva. I dođu u kuću nadstojnikovu. Ugleda buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Uđe i kaže im: „Što bučite i plačete? Dijete nije umrlo, nego spava.“ A oni mu se podsmjehivahu.
No on ih sve izbaci, uzme sa sobom djetetova oca i majku i svoje pratioce pa uđe onamo gdje bijaše dijete. Primi dijete za ruku govoreći: „Talita, kum!“, što znači: „Djevojko! Zapovijedam ti, ustani!“ I djevojka odmah usta i poče hodati. Bijaše joj dvanaest godina. I u tren ostadoše zapanjeni, u čudu veliku. On im dobro poprijeti neka toga nitko ne dozna; i reče da djevojci dadnu jesti.
Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!
Tko ne bi mogao razumjeti Jaira, nadstojnika sinagoge? Dogodilo se najstrašnije što se može dogoditi roditeljima: Kći, dvanaestogodišnja djevojčica je na umoru. Onaj tko je jednom doživio tugu, plač i očaj roditelja koji su izgubili dijete znade kolika je bol u njihovim srcima. Slika ožalošćenih roditelja pogađa duboko u srce i one koji ne pripadaju krugu ožalošćenih.
Ne znamo je li Jair od prije poznavao Isusa ili je samo čuo za njega. Ne znamo je li pripadao Isusovim protivnicima ili simpatizerima. To je u ovom trenutku i ovoj bezizlaznoj situaciji sasvim nevažno. Njegova bol je toliko velika da on, ugledni nadstojnik sinagoge, pada pred Isusa i moli ga za pomoć: „Dođi, stavi ruke na nju da ozdravi i ostane na životu!“. Isus ide s njim i vraća njegovu kćerku u život. Dirljiva scena.
Bacimo jedan pogled na događanje u Jairovoj kući. Isus u njoj začu buku i one koji plakahu i naricahu u sav glas. Bol zbog smrti drage osobe se ne smije gutati u unutrašnjosti vlastitoga bića. Bol se mora pustiti van kroz plač, jecanje i razgovor s drugim ljudima, inače će ta duboka bol izazvati duševnu bolest tugujućih. U antičkom vremenu su nastajali rituali žalovanja, a bilo je uobičajeno i pjevati tužaljke. U nekim našim krajevima su po selima postojale takozvane narikače koje su u smrtnim slučajevima naricale u rimovanim stihovima. A i danas po selima dolaze susjedi izraziti sućut ožalošćenima i provesti s njima vrijeme u jelu i piću. Žalost između intime i javnosti.
Pomažući čovjeku u njegovoj nevolji Isus uzima sa sobom samo majku i oca djeteta te svoje pratioce. Po židovskom zakonu svaka stvar je morala biti potvrđena od barem dvojice ili trojice svjedoka da bi bila vjerodostojna. Osim toga, susret s Bogom je uvijek intiman i osoban. Tu nema što tražiti senzacije željna javnost. Roditelji djevojčice i Isusovi pratioci su osobni svjedoci događaja, svjedoci čuda.
Kada se danas govori o čudima onda je taj govor sa strane nekih vjernika toliko senzacionalistički kao da vjera samo o tome ovisi gdje se i u kojemu svetištu ili molitvenome susretu dogodilo čudo. S druge strane se žuti tisak i javnost s porugom izražava o čudesima koja se događaju. Mnogi se pitaju je li Bogu uopće potrebno prirodne zakone koje je sam stvorio na trenutak isključiti da bi pokazao svoju svemoć. Drugi se opet žale da Bog ne čuje i ne uslišava njihove molitve.
Čuda se događaju. Ne na spektakularan način kako to mnogi očekuju, kao senzacija. I u današnjem evanđelju čitamo da je Isus kao svjedoke uzeo sa sobom samo roditelje djeteta i svoje pratioce. Pitanje je i kako bi mi podnijeli jedan stvaran nadnaravni čudesni događaj.
Čuda se događaju. Ja ih često doživljavam u susretima i razgovorima s ljudima. Kao župnik sam redovito posjećivao jednu bolesnu župljanku i nosio joj sakramente. Njezina životna želja je bila jednom sudjelovati na bolesničkom hodočašću u Lurd u nadi da će Majka Božja na njoj učiniti čudo i ozdraviti je. Nakon hodočašća sam je posjetio. Bila je i dalje bolesna i to u istoj mjeri, ali radosna, nasmijana i ispunjena istinskom srećom. Susret s drugim bolesnicima, zajednička molitva i pjesma u svetištu su iz temelja promijenili njezin život. Ona je prihvatila svoju bolest. Dogodilo se čudo.
Sjećam se tolikih djevojaka i mladića koji su u našim molitvenim susretima i misama molili za uspješan ishod ispita. Molili su da im se ostvari životni san te postanu npr. liječnik, učiteljica, odgojitelj, dobar zanatlija, policajac i slično. Kasnije sam ih susretao na njihovim vjenčanjima ili krštenjima njihove djece. Pričali su mi da im se nije ostvario životni san za čije ostvarenje su molili, ali su sada sretni što su postali nešto posve drugo. U tome vide od Boga uslišanu molitvu, ali na drugi način. Još bolji.
Ove godine je 40.-ta godišnjica međugorskih ukazanja. Čudo? Mnogi ljudi, okorjeli nevjernici, doživljavaju obraćenje. Mnogi okorjeli grešnici nakon mnogo godina pristupaju sakramentu pomirenja i mijenjaju svoj život? Svake godine tisuće djevojaka i mladića dolazi na festival mladih, pjevaju, mole i druže se. Za „doći u štimung“ im nije potreban nikakav alkohol i nikakve droge kao na nekim drugim zabavama. Da, događaju se čudesa.
Čudo ne znači da Bog uvijek moju molitvu 1:1 usliša. On čini onako kako je za mene najbolje. Čudo je i zadovoljstvom ispunjeni život iako je start u život u djetinjstvu i odrastanju bio popraćen raznim poteškoćama za koje nismo krivi. Čudo je imati zanimanje koje ispunjava radošću iako to zanimanje nije bilo moj životni san. Čudo je i ona nutarnja snaga koja čovjeka drži da ne padne u teškim životnim prilikama.
Postoje naravno situacije kada osjećamo da uzalud molimo, da nas Bog ne čuje, da ne uslišava naše molitve, da nas prepušta samima sebi u našemu jadu. U takvim slučajevima ne ostaje nam ništa drugo, nego dječije pouzdanje: Ti me Gospodine toliko ljubiš da nećeš nikada napraviti nešto što će mi štetiti iako to sada ne razumijem.
Isus nam je uvijek blizu. Isus koji s božanskom moći ozdravlja i čini velika čudesa. Ali i nemoćni Isus koji umirući s križa vapi pitanjem: „Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio?“ Ni on ne dobiva odmah odgovor nego tek treći dan, nakon svoga uskrsnuća.
Kao vjernici i mi pripadamo svjedocima Isusa Krista. Svjedoci smo toliko dobroga što nam Bog daje: njegovu blizinu i ljubav, njegovu skrb i brigu za svakoga od nas. Svjedoci smo da on ipak čuje našu molitvu i uslišava je, ne onako kako mi to želimo, nego onako kako je to za nas najbolje, a on zna što je za nas najbolje.