Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Marku

U ono vrijeme:

Dozva Isus dvanaestoricu te ih poče slati dva po dva dajući im vlast nad nečistim dusima. I zapovjedi im da na put ne nose ništa osim štapa: ni kruha, ni torbe, ni novaca o pojasu, nego da nose samo sandale i da ne oblače dviju haljina.

I govoraše im: „Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande. Ako vas gdje ne prime te vas ne poslušaju, iziđite odande i otresite prah ispod svojih nogu njima za svjedočanstvo.“

Otišavši, propovijedali su obraćenje, izgonili mnoge zloduhe i mnoge su nemoćnike mazali uljem i oni su ozdravljali.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

O poslanju dvanaestorice, odnosno sedamdesetdvojice apostola, odnosno učenika imamo više evanđeoskih izvještaja. To pokazuje koliko je važan taj događaj poslanja učenika da naviještaju radosnu vijest i nastavljaju Isusovo spasiteljsko djelo. Primarna zadaća crkve kroz čitavu povijest sve do današnjih dana jest nastavljati činiti ono što je Isus činio. Biti misionarska crkva koja riječju i djelom propovijeda Radosnu vijest i bude sredsto spasenja svakomu čovjeku. Upute koje je Isus dao svojim učenicima vrijede za sva vremena.

Važno je primjetiti da je Isus one koje šalje najprije pozvao da budu s njim, da s njim hode i da od njega uče. Pozvani učenici i učenice žive s Isusom, slušaju njegovu riječ i svjedoci su ozdravljivanja bolesnih i oslobađanja opsjednutih. Učenici najprije idu u Isusovu školu, a poslije osposobljeni bivaju poslani i idu samostalno naviještati. Svjedok može biti samo onaj tko je vidio, čuo i doživio.

Svatko tko danas želi u Isusovo ime naviještati Radosnu vijest bilo kao svećenik, redovnik ili vjernik laik mora najprije ići u Isusovu školu, mora gledati kako je Isus živio, naučavao, činio i od njega učiti i nadahnjivati se. Samo tako je moguće biti Isusovim glasnikom ljubavi i biti oruđem njegovoga mira u ovome svijetu. Povezanost s Isusom i neprestano učenje na njegovom primjeru je i danas nužno. Inače se može dogoditi da upadnemo u opasnost da vlastita razmišljanja propovijedamo kao Isusova i vlastitu istinu kao njegovu istinu. 

Ljudi koje je Isus pozvao, koje je poučavao i na koncu poslao su obični, neškolovani ribari, ratari, carinici, ljudi sa slabostima; ponekad pretemperamentni u nastupu, nekada prestrašeni; bez pretjeranih vrlina i ne s velikim umom; sve laici bez visokog teološkog obrazovanja.

Isus ih šalje u dvoje. Trebaju jedno drugoga podržavati, uzajamno si pomagati i nositi terete jedan drugoga, izdržati napore, nadvladavati krize i odupirati se opasnostima. Kada su u dvoje mogu razmjenjivati iskustva, porazgovarati o problemima, jedan drugoga poticati. Zajedništvo je izvor snage i novih ideja. Ići u dvoje znači živjeti zajedništvo. Učenice i učenici će propovijedati ne samo riječima nego i djelima. Treba za svakoga postati vidljivo kako se u zajedništvu živi vjera, kako se uzajamno ljubi, jedno drugome oprašta i uči se strpljivosti.  Ići u dvoje znači: kršćani ne žive vjeru kao samotnjaci, osobenjaci ili solisti. Vjera se živi u zajedništvu, bratsko sestrinskoj povezanosti na zajedničkom putu prema vječnosti.  

Evanđelist dalje kaže da učenici sa sobom ne trebaju ništa nositi. Ni torbu, ni štapa, ni novca. Samo najosnovnije. Mislim da tako učenici trebaju iskusiti što znači prepustiti se ljudskoj dobroti i Božjoj providnosti. Propovijedati Božju ljubav ne podnosi se sa stalnom trkom za zaradom da bi se osigurala materijalna sigurnost. 

„Ništa ne ponijeti sa sobom“ za mene znači: Idi ljudima takav kakav si, kakav uistinu jesi. Daruj sebe onakav kakav jesi. Govori o onome u što uistinu vjeruješ. Govori o svojim životnim i vjerskim iskustvima. Za to ti ne trebaju doktorati, nikakva propagandna sredstva i nikakav nepotrebni teret. Manje stvari, pomoćnih sredstava, institucija i birokracije, a više slobode i pokretljivosti. Manje imati, a više biti.

„Ništa ne nositi sa sobom“ može značiti: Nemoj se stalno pozivati na svijelu povijest i hvalisati se njome. Kao na primjer vjerom naših predaka, svijetlom tradicijom, onim što smo nekada bili i značili. Nemoj naviještajući stvarati svoj osobni imidž i nemoj sebe profilirati nego Njega. On i njegovo kraljevstvo moraju rasti. Njegova Riječ treba doći do svakog srca. Bogatsvo i moć, častohleplje i glad za uspjehom te karijerizam nisu kategorije Isusovoga evanđelja. To može samo paralizirati naviještanje Radosne vijesti.

„Kad uđete gdje u kuću, u njoj ostanite dok ne odete odande“ kaže Isus.  Hodati od kuće do kuće može značiti nestalnost i nesigurnost. Učenice i učenici moraju s objema nogama stajati čvrsto na zemlji i imati čvrst stav.

Isus je realan. On zna da njegove učenice i učenici neće svugdje biti primljeni raširenih ruku. Negdje će naići na ravnodušnost, negdje na podsmijeh i porugu, negdje će s mržnjom biti odbačeni, a nekada i progonjeni i mučeni. Tamo gdje takvo nešto dožive ne trebaju se zadržavati, nego otresti prah sa svojih nogu i ići dalje. Ne držati prijeteće propovijedi i prijetiti Božjom kaznom, ne nasiljem pokušavati uvjeriti u ispravnost nauka kojega propovijedaju, nego ići dalje. Otresti prah s nogu da zaborave neugodnosti koje su doživjeli i ne nositi zlovoljnost i duh osvete u srcu. 

Učenice i učenici moraju svom snagom  sijati Božju riječ i tako je jasno naviještati da svakome bude razumljiva. Ne smiju je nasilno nametati. Hoće li Božja riječ biti prihvaćena ovisi o svakom čovjeku. Čovjek je pozvan u slobodi vjerovati i u slobodi živjeti. Sloboda je najveće dobro koje je Bog darovao čovjeku. Bog poštuje slobodu svakog čovjeka.

Isus ne šalje učenike da naviještaju samo riječju. On im daje i punomoć da u njegovo ime mogu ozdravljati bolesne i izgoniti zloduhe; to znači pomagati im da skinu sa sebe okove raznih ovisnosti, probleme koji ih pritišću i pomagati im da se oslobode od strahova koji ih čine bolesnima. Najbolji lijek protiv tih okova i strahova je spoznaja da smo ljubljena djeca Božja i da nas on ljubi i to bezuvjetno. Ovakve kakvi jesmo. Baš ovakve!

Kroz čitavu povijest je bilo mnogo onih koji su poput prvih učenica i učenika krenuli za Isusom.  On ih je pozvao, od njega su učili i on ih je osposobljene poslao da naviještaju Božju spasiteljsku radosnu vijest ljudima koji su živjeli u beznađu da bi ohrabreni mogli disati punim plućima. 

Ne mogu danas, a nisu mogli ni prije svi ostaviti sve, i krenuti naviještati bez štapa, bez novca, druge haljine i torbe, ovisni o dobroti ljudi i Božjoj providnosti poput izaslanih učenica i učenika o kojima govori evanđelje. Ali propovijedati evanđelje je zadaća svakog kršćanina. Bez straha. Ono čega nam je srce puno (ako je) to naprosto mora kipjeti iz naših usta. Svaki kršćanin je Kristov misionar. Najprije u svojoj obitelji, na poslu i svugdje tamo gdje se susreće s drugim ljudima.  Isus nas poziva. Isus nas poučava. Isus nas šalje.

Autor slike “Isus šalje dvanaestoricu” je G. M. Ehlert. Slika je preuzeta sa stranice: gmehlert.wordpress.com