Čitanje svetog Evanđelja po Luki – Lk 3,10-18

U ono vrijeme: Pitalo je Ivana mnoštvo: „Što nam je dakle činiti?“
On im odgovaraše: „Tko ima dvije haljine, neka podijeli s onim koji nema. U koga ima hrane, neka učini isto tako.“
Dođoše krstiti se i carinici pa ga pitahu: „Učitelju, što nam je činiti?“
Reče im: „Ne utjerujte više nego što vam je određeno.“
Pitahu ga i vojnici: „A nama, što je nama činiti?“
I reče im: „Nikome ne činite nasilja, nikoga krivo ne prijavljujte i budite zadovoljni svojom plaćom.“
Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem. U ruci mu vijača da pročisti gumno svoje i sabere žito u žitnicu svoju, a pljevu će spaliti ognjem neugasivim.“
I mnogim je drugim pobudama Ivan narodu navješćivao evanđelje.
Riječ Gospodnja.

Drage sestre,
draga braćo,
Evanđelje treće nedjelje došašća nastavlja s izvještajem o djelovanju Ivana Krstitelja. Njegova propovijed očito nikoga ne ostavlja ravnodušnim. Pored silnoga mnoštva naroda koji je došao iz Jeruzalema i ostalih krajeva u pustinju na rijeku Jordan nalaze se i oni „okorjeli“, carinici i vojnici.

Svi su dirnuti Ivanovim riječima i pitaju: „Što nam je činiti?“
Ivan jasno govori što je obraćeniku koji je došao na krštenje nužno učiniti. Onaj tko je dobrostojeć i ima dvije haljine neka jednu podijeli s onim koji nema nijedne. Onaj tko ima hrane neka podijeli s onima koji nemaju. Na taj način treba pravedno dijeliti zemaljska dobra da nitko ne pretrpava svoje ambare velikim bogatsvom i luksuzom dok s druge strane mnogi nemaju niti najosnovnija sredstva za život.

I carinici koji su došli krstiti se pitaju: „Što nam je činiti?“ Bilo je općepoznato da su carinici zloupotrebljavali svoju službu da bi se obogatili. Oni su putnicima naplaćivali mnogo veću carinu, nego je bilo propisano. Zato nisu morali nikome odgovarati jer je vlastodršcima bilo važno da u njihovu kasu uđe propisani iznos. Ivanov zahtjev carinicima je da ne utjeruju više nego što je propisano. Da ne budu pohlepni, nego pošteni i iskreni u svome poslu.

I vojnici koji su se često služili prisilom i ucjenom, dirnuti Ivanovom riječju pitaju što im je činiti. Ivan od njih zahtijeva da ne čine nikakvo nasilje i da ne budu pohlepni.

Ivan zapravo ne zahtijeva ništa neobično i ništa što bi čovjeku moglo štetiti. Nitko ne mora dati sve, nego samo ono što mu je nepotrebno, ono što mu je višak. Dajući ne budimo samo osjećaj radosti u onome kome dajemo, nego još više i u nama samima. Kada bi svatko dao samo dio svoga viška na ovome svijetu ne bi bilo gladi i siromaštva, a time niti nasilja niti ratova.

Došašće je vrijeme promjena. Ne smijemo tražiti promjene samo kod drugih. Kod bračnog druga, djeteta, roditelja, političara. Ovo vrijeme u prvome redu poziva nas, svakoga osobno, da si postavimo pitanje: „Što mi je činiti?“
Što moram mijenjati u svojemu životu? Kako pustiti da me Isus vijačom izvije, očisti i oslobodi pljeve i da sabere dobro žito moga života u svoju žitnicu?

Nema obraćenja bez promjena. Krštenje vodom ili u vodi, znak je pranja od staroga i stvaranja novoga. Isus upravo to želi. Ljude nanovo stvoriti kao braću i sestre, kao sinove i kćeri Oca nebeskoga, kao one koji žive u snazi Duha Svetoga. Isus želi da svi ljudi u svom srcu budu kršteni Duhom blagosti, mira i nenasilja!
Eto, to nam je činiti!