Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Luki –  Lk 3,15-16.21-22

Narod bijaše u iščekivanju i svi se u srcu pitahu o Ivanu nije li on možda Krist. Zato im Ivan svima reče: „Ja vas, istina, vodom krstim. Ali dolazi jači od mene. Ja nisam dostojan odriješiti mu remenje na obući. On će vas krstiti Duhom Svetim i ognjem.“ Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!

Riječ Gospodnja.

Drage sestre i braćo,

U nekom djelovima Rimskoga carstva je nekoć bio običaj da se novorođeno dijete prezentira poglavaru ili ocu obitelji (Pater familias). Ako se njemu dijete svidjelo uzeo ga je u naručje i tako ga predstavio kao ljubljenog sina ili kći. Ako mu se dijete nije svidjelo ostavio ga je da leži po strani. Time je djetetova sudbina bila zapečaćena i dijete najčešće nije imalo nikakve šanse da ostane na životu. (Christ in der Gegenswart, 2, 2022)

U našim ali i u očima prvih kršćana je taj običaj smatran barbarskim. Barbarskim bi taj običaj proglasilo i današnje društvo koje je po tom pitanju ipak proturiječno. Društvo u kojemu živimo teži i danas donošenju sličnih odluka. Hoće odlučivati koje dijete je dostojno a koje nedostojno života-zdravo ili bolesno, koje će biti prihvaćeno a koje odbačeno, koje dijete ima dobre životne šanse a koje će biti na teret drušva. Odluke prihvatiti ili ne prihvatiti donose se prije i poslije rođenja; čedomorstvom ili rođenjem, s darovanom ili uskarćenom ljubavlju i pažnjom.

Biti neprihvaćen je najveća tragedija svakoga čovjeka koja ga vodi do toga da na koncu ni on samoga sebe ne prihvaća. Jedan liječnik za djecu mi je pričao kako on svako dijete koje dođe na pregled, da bi ga ohrabrio, najprije nazove „dragim djetetom“. Taj naziv najčešće izazove radosni osmjeh na lice djeteta i oslobodi ga straha. Jednom je doživio da je jedan dječak reagirao sasvim drugačije: „Ja nisam drago dijete. Ja sam zločesti Mark!“ „Ma ne“, odgovori mu liječnik, „ti si jedan dobri i dragi dečko“. Na to će dječak: „mama mi kaže da sam zločest, tata mi kaže da sam zločest…svi mi kažu da sam zločest“. Dijete koje umjesto lijepih riječi ljubavi, ohrabrenja i poticaja mora svakodnevno slušati riječi prijekora i psovke, dijete koje ne doživljava zagrljaj u naručju svojih roditelja, koje se osjeća nevoljenim i neprihvaćenim na koncu nije sposobno prihvatiti ni samoga sebe. To dijete odrasta s kompleksima i guši u sebi sve sposobnosti koje su mu prirođene, ne može se u nikakvome smislu razvijati i ne očekuje ništa više od života. Tragično je kada čovjek ništa više ne očekuje od života.

U današnjem evanđelju čitamo kako je narod bio u isčekivanju i dolazio je Ivanu na Jordan krstiti se i očistiti se od svojih grijeha. Narod je najprije sva svoja očekivanja polagao u Ivana koji je, stojeći s objema nogama čvrsto na zemlji, propovjedao, pozivao na obraćenje i tako pripravljao put onome koji ima doći –  koji će krstiti „ognjam i mačem“. Ivan je bio nošen sviješću da ga je sam Bog pozvao i poslao navještati Kristov dolazak. Kod Boga Oca je osjećao svu ljubav i sigurnost. Osjećajući tu ljubav i prihvaćenost od Oca, i to od samoga trenutka začeća, Ivan dobiva takvu sigurnost i snagu da njegova riječ kod slušateljsva odjekuje uvjerljivo i autentično da mnogi u njemu vide očekivanoga Mesiju. Ivan odvraća pogled naroda sa sebe i usmjerava ga na Mesiju, koji dolazi tiho i neprimjetno, staje u red pokornika solidarizirajući se s čovjekom i iako bez grijeha daje se od Ivana krstiti.

Evanđelist Luka ovako opisuje taj događaj: „Kad se krstio sav narod, krstio se i Isus. I dok se molio, rastvori se nebo, siđe na nj Duh Sveti u tjelesnom obličju, poput goluba, a glas se s neba zaori: Ti si Sin moj, ljubljeni! U tebi mi sva milina!“(Lk  3,22)

Iako Isus do tada nije učinio nikakvo čudo niti je izgovorio Govor na gori, ni uskrisio Lazara, ni dao slijepcu da progleda, Bog Otac mu iskazuje svoju ljubav i podršku. „Pater familias“, Otac svega čovječanstva prihvaća svoga Sina, koji je jedno s njim, i iskazuje mu bezuvjetnu ljubav i podršku.

Kad god se događa krštenje djeteta ili odrasle osobe i tada se događa ono što se dogodilo na Jordanu: Bog na nas izlijeva svoga Duha i iskazuje nam svoju ljubav: „Ti si sin moj, ljubljeni! Ti si kći moja, ljubljena! U tebi mi sva milina!“ „Pater familias“ otac čitavoga svijeta nas prima u svoje naručje i daruje nam, svojim kćerima i sinovima svoju ljubav. Zauvijek.