Uz nedjeljna čitanja

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima – 1Kor 12-31-13, 13
Braćo i sestre:
Čeznite za višim darima! A evo vam puta najizvrsnijega!
Kad bih sve jezike ljudske govorio i anđeoske, a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja i znao sva otajstva i sve spoznanje;
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao – ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imutak i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao – ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
Prorokovanja?
Uminut će.
Jezici?
Umuknut će.
Spoznanje?
Uminut će.

Jer djelomično je naše spoznanje, i djelomično prorokovanje. A kada dođe ono savršeno, uminut će ovo djelomično. Kad bijah nejače, govorah kao nejače, mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače. A kad postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.
Doista, sada gledamo kroza zrcalo, u zagonetki, a tada – licem u lice!
Sada spoznajem djelomično, a tada ću spoznati savršeno, kao što sam i spoznat!

A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.
Riječ Gospodnja.

Drage sestre i braćo,
četvrta nedjelja crkvene godine stavlja nam pred oči Hvalospjev ljubavi iz poslanice sv. Pavla apostola Korinćanima. Nastavak je to poslanice iz koje smo čitali prošle nedjelje, a odnosi se na bračni život, ali i na život u kršćanskoj i svakoj drugoj zajednici.
Korint je bio lučki grad koji se brzo razvijao, a u njemu se brzo razvijala i rasla mlada kršćanska zajednica.
Pavao je boravio u toj zajednici i naviještao joj evanđelje Isusa Krista. Kako čitamo u poslanici, u zajednici je bilo mnoštvo onih koji su djelovali ispunjeni Duhom Svetim, jedni kao apostoli, drugi kao proroci, treći kao učitelji; po nekima su se događala čudesa, neki su imali dar liječenja, neki su bili dobri upravitelji, a neki su imali dar jezika.
Onda su se u zajednici počele događati ružne stvari. Neki su se počeli izdizati iznad drugih i držati sebe boljima, pobožnijima i svetijima od drugih. Htjeli su da se život zajednice odvija onako kako oni misle da je najbolje.
Naravno, kada netko sebe izdiže iznad ostalih u zajednici, držeći sebe najsposobnijim, najsvetijim i najpobožnijim, tada on druge gura u podčinjeni položaj, obezvrjeđuje ih i omalovažava. Ne vidi u bližnjima tolike dobre i vrijedne darove Duha kojima su oni ispunjeni.
Često se zaboravlja da ponizna ljubav proizlazi od Duha i da je ona dar. U toj situaciji u zajednici nastaju podjele i grupiranja. Nestaje jedinstvo nastalo iz uzajamne ljubavi, a sve što se bez ljubavi čini, čini se kao puko izvršavanje zakona i propisa.
Izvršavanje zakona i propisa bez ljubavi rađa surovost i nemilosrdnost. Zakon bez ljubavi ubija. Farizeji su, držeći se slijepo zakona koji nije bio ispunjen ljubavlju htjeli kamenovati grešnicu. Isus daje zakonu puninu ljubavi i daruje grešnici oproštenje i život. Zbog tvrdoće srca, Isusovi sugrađani odbacuju Isusa i hoće ga odvesti na rub grada i strmoglaviti ga jer ne ispunjava njihova očekivanja i ne govori ono što oni žele čuti.
Pavao naglašava da su darovi kojima smo darovani namijenjeni ne nama nego drugima. Dani su nam da ih možemo upotrijebiti za dobro drugih ljudi. Onaj tko se smatra boljim kršćaninom od drugih očito nije razumio ni Isusa ni njegov križ. Isus nas ljubi. Isus živi za nas. Isus umire za nas na križu. Onaj tko ljubi gleda drugoga dobrohotnim očima, očima ljubavi i trudi se u njemu prepoznati samo dobre strane. Kaže se da je ljubav slijepa. Nije ona slijepa. Ona vidi sve mane i nedostatke ljubljene osobe, ali je prihvaća onakvom kakva ona uistinu jest. Ne po svojoj mjeri, nego po Božjoj mjeri.
Isusova učenica, Isusov učenik susreću čovjeka, ne kopajući po njemu tražeći njegove pogreške i mane i kritizirajući ga s visoka, nego služeći mu ponizno i s ljubavlju i prateći ga svojim molitvama.
U čitavome 12. poglavlju Pavao govori da su članovi crkve jedno tijelo. Baš onako kako udovi tvore jedno tijelo i djelovi su toga tijela. I svi su važni. I mali i veliki. I sveti i grešni.
I jaki i slabi.
Svaki ud ima svoju ulogu na tijelu i svaki član crkve ima svoju važnu ulogu u mističnom tijelu Kristovu, u crkvi. Svatko prema darovima koje je dobio: jedni kao apostoli, drugi kao proroci, treći kao učitelji; po nekima će se događati čudesa, neki imaju dar liječenja, neki su dobri upravitelji, a neki imaju dar jezika. Svi jednako vrijedni, svi na istoj razini očiju, svi ponizni u ljubavi.
Svaki ud tijela tj. svaki član kršćanske zajednice će težiti tomu da pronađe svoje mjesto u zajednici koje mu po njegovome poslanju pripada.
Sveta Mala Terezija iz Lisieux, koja je živjela u zatvorenom samostanu sa strogim pravilima, čeznula je biti svećenik, misionarka i mučenica kako bi što više ljudi privukla Isusu Kristu. Shvatila je napokon da ju je Bog pozvao na samostanski život u Karmelu, daleko od javnosti. To je shvatila nakon što je pročitala i promišljala poslanicu Korinćanima: „U crkvi koja je moja majka želim biti ljubav, živjeti ljubav i zračiti ljubav!“ Sveta mala Terezija je tu ljubav živjela u malim, jednostavnim stvarima koje su jednako vrijedne kao i velike stvari, ako se iskreno i od srca žive.
Pred nama su izbori za novo župno vijeće. U zajednici možemo biti molitelji, pjevači, čitači, organizatori slavlja, rada s djecom i mladima, socijalno – karitativno aktivni, zauzeti za potporu obiteljima, starima i bolesnima i na mnogo drugih načina, ispunjeni Duhom Svetim koji nam je dan. Svatko po svojim karizmama i sposobnostima. Vođeni ljubavlju.
Koliko je ljubav važna pokazuje nam apostol Pavao u ovoj prekrasnoj poslanici. On je postavlja iznad dara prorokovanja i poznavanja svih otajstava, iznad jezika anđeoskih i svih spoznaja, iznad vjere koja i brda može premještati, iznad širokogrudnog darivanja svega imanja i žrtve mučeništva. Bez ljubavi bi sve to bilo ništa.
Ovaj Hvalospjev ljubavi iz poslanice Korinćanima mladenci rado uzimaju kao čitanje na dan vjenčanja, kao životno geslo i kao pratitelja na bračnom putu. Ovo čitanje je bilo i bračno obećanje Helmuta Grofa od Moltke, koji je optužen da je sudjelovao u pripremi atentata na Adolfa Hitlera i bio osuđen na smrt, njegovoj supruzi. Prije nego će biti smaknut na Plötzensee kod Berlina napisao je svojoj supruzi: „Ti si moje trinaesto poglavlje poslanice Korinćanima“.
Dio te poslanice glasi:
„Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi, a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.
Ljubav nikad ne prestaje.
A sada: ostaju vjera, ufanje i ljubav
– to troje –
ali najveća je među njima ljubav.“

Drage kršćanke i kršćani,
neka nas sve prožme ponizna Božja ljubav. Razmišljajmo i razgovarajmo o njoj i živimo je.
Dragi supružnici,
želim vam da, kada jedno drugome dajete poljubac za laku noć možete iskreno jedno drugome reći: „Ti si moje trinaesto poglavlje poslanice Korinćanima“.