Čitanje svetog Evanđelja po Luki – Lk 5,1-11
U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova pa zamoli Šimuna da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.
Kada dovrši pouku, reče Šimunu: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov.“ Odgovori Šimun: „Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“ Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.
Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ Zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se zapanjio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“ Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.
Riječ je Gospodnja.
Drage sestre i braćo,
nekome tko nam se hoće miješati u posao, a o tom poslu nema baš mnogo pojma kažemo „hajde, bavi se svojim poslom“. Slično je mogao reći i ribar Šimun Petar kada je Isus njega i njegove prijatelje uputio da sa svojom lađom još jednom isplove na pučinu i ponovno bace mreže u jezero. „Hajde, Isuse bavi se svojim poslom, a tvoj posao nije ribarenje nego stolarija. Da se razumiješ u ribarenje znao bi da se mreže bacaju noću kada ribe izlaze iz dubina. Za dana bacati mrežu je ludost i gubljenje vremena. Po danu se mreže čiste, krpaju i spremaju za sljedeći ribolobv.“
Šimun i drugi ribari koji su živjeli na Genezaretskom jezeru i ribarenjem zarađivali kruh svagdanji za sebe i svoju obitelj itekako su znali kada i kako se bacaju mreže. Znaju oni što znači radost koju stvaraju pune mreže, ali im je poznato i iskustvo frustracije kada se nakon cjelonoćnih ribarenja vrate praznih mreža. Baš kao u ovom evanđeoskom ulomku kada su cijelu noć lovili i vratili se praznih mreža na obalu Isusov im je poziv: „Izvezi na pučinu i bacite mreže za lov“, neshvatljiv i nelogičan.
„Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo…“, onda Petar ipak popušta: „Ali na tvoju riječ bacit ću mreže.“
I tada, na Isusovu riječ, se događa čudo. I uloviše toliko ribe da su se mreže skoro razdirale, piše evanđelist Luka. Toliko ribe su ulovili da im je trebala pomoć drugih ribara i još jedna dodatna lađa. Toliko ribe je bilo u mrežama da su im zamalo lađe potonule. Bio je to bogat urod kakvoga do tada nisu imali.
Šimun Petar pada na koljena: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“ I on i njegovi drugovi Jakov i Ivan su zapanjeni zbog velikog ulova. Isus, ribar ljudi, mu uzima strah i ohrabruje ga: „Ne boj se! Odsada ćeš loviti ljude!“
Šimun Petar će biti ribar ljudi. „Onaj tko hoće biti ribar ljudi mora svoje srce kao mamac objesiti na udicu“: kaže sveti Ivan don Bosco. Ribar ljudi koji hoće pridobiti ljude, u njima zapaliti plamen i oduševiti ih, mora im dati osjećaj da su ljubljeni i da su dragocjeni. Mora im dati do znanja da im želi dati nešto dobro, nešto vrijedno, nešto dragocijeno, nešto što će im dodirnuti i ispuniti srce. Takvog ribara ljudi susrećemo u evanđeljima.
Šimun Petar, Ivan i Jakov su u susretu s Isusom doživjeli veliko iskustvo, nešto o čemu do tada nisu mogli ni sanjati. Najprije su zapanjeni i prestrašeni, a onda oduševljeni Isusom. Ostavljaju sve i idu za njim.
Ribari koji su dosada imali različita ribarska iskustva, uspjehe i neuspjehe odjednom imaju pune mreže. I to usred bijela dana. To za njih, a i za nas znači: Tko susretne Isusa Krista, upusti se s njm i njemu povjeri svoj život bit će bogato nagrađen. Toliko nagrađen da će mu životne mreže biti pune radosti i nutarnjeg zadovoljstva. Psalmist kaže da Gospodin miljenicima svojim u snu daje. (Ps 127,2)
Čovjek je Božje ljubljeno biće. Isus radi čovjeka dolazi na ovaj svijet, liječi ga, daruje mu svoju živu riječ, podnosi za njega muku i smrt na križu. Sve iz ljubavi. Isus nije objesio samo svoje srce na udicu, nego svoje čitavo biće za čovjekovo spasenje. Ta ljubav je radosna vijest koja hoće dodirnuti naša srca, dušu i osjećaje. Zašto? Zato da i mi budemo navjestitelji Isusove radosne vijesti, vijesti koja oslobađa i spašava.
Isus poziva svakoga od nas da bude ribarom ljudi. Da stavi svoje srce kao mamac na udicu i propovijeda ljubav ovome svijetu onako kako je to činio Isus -ne s visoko podignutim kažiprstom, moralnim prijetnjama i osudama, nego s ljubavlju i predanošću.
Svijet u kojemu živimo je kompleksan. Mnogi ljudi su psihički opterećeni pandemijskom situacijom i strahovima. Obitelji, oaze mira, sigurnosti i topline su poljuljane. Mir je postao tako krhak, ne samo na ukrajinsko- ruskoj granici, nego i u drugim krajevima svijeta. I u srcima ljudi.
Ovaj svijet je potrebit „ribara ljudi“ koji će svoje srce objesiti kao mamac na udicu i ljubavlju loviti ljude za Isusa pokazujući im da su ljubljeni, dragocjeni i željeni u Božjim očima.
Iako poput Petra na Božji poziv možemo kleknuti govoreći: „Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!“
Iako nam netko može reći: „Hajde, bavi se svojim poslom“, smijemo hrabro i autentično slijediti Božji poziv i svoje srce objesiti na udicu i propovijedati Božju ljubav i njegovo spasenje. Za to nam nije potrebna nikakva stručna sprema, nego samo čisto srce.
Srce koje ljubi.