Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Luki – Lk 6,17.20-26

U ono vrijeme:
Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu.
Podigne oči prema učenicima i govoraše:

„Blago vama, siromasi: vaše je kraljevstvo Božje!
Blago vama koji sada gladujete: vi ćete se nasititi!
Blago vama koji sada plačete: vi ćete se smijati!
Blago vama kad vas zamrze ljudi i kad vas izopće
i pogrde te izbace ime vaše kao zločinačko zbog Sina Čovječjega!
Radujte se u dan onaj i poskakujte: evo, plaća vaša velika je na nebu.
Ta jednako su činili prorocima oci njihovi!“

„Ali jao vama, bogataši: imate svoju utjehu!
Jao vama koji ste sada siti: gladovat ćete!
Jao vama koji se sada smijete: jadikovat ćete i plakati!
Jao vama kad vas svi budu hvalili!
Ta tako su činili lažnim prorocima oci njihovi.“

Riječ Gospodnja.

Drage sestre i braćo,
ako hodočastite u Svetu zemlju, obavezno ćete posjetiti „Brdo blaženstava na kojemu je izgrađena osmerokutna crkva koja podsjeća na „osam blaženstava“ koje je Isus izgovorio u „Govoru na gori“. Pogled s Brda blaženstava puca na Genezaretsko jezero i sve bogatstvo šarolike vegetacije koja raste na površinama koje su natopljene vodom za razliku od pustinjskih krajeva Svete zemlje. Ispod brda, na jezeru ,se nalaze između ostalih Tabgha (mjesto umnažanja kruhova) i Kafarnaum, grad u kojemu je Isus proveo najveći dio svoga javnog djelovanja i koji je postao mjestom Petrova prvenstva).

U evanđelju po Mateju čitamo da je Isus uzašao na goru i propovijedao okupljenom mnoštvu koje se nalazilo na padinama brda i slušalo njegovu riječ. Matej htijući naglasiti Isusovu uzvišenost stavlja Isusa na uzvisinu. Kada netko govori s uzvisine onda ga se bolje čuje. Zato su u crkvama dok nije bilo mikrofona propovjedaonice bile izdignute, iznad glava vjernika. Matej kaže: „Ugledavši mnoštvo, uziđe na goru. I kad sjede, pristupe mu učenici. On progovori i stane ih naučavati…“ (Mt 5,1)

Evanđelist Luka uz Isusovu uzvišenost želi naglasiti i Isusovu bliskost ljudima: „U ono vrijeme Isus siđe s dvanaestoricom i zaustavi se na ravnu. Podigne oči prema učenicima i govoraše…“ (Lk 6,17)
Ljudima koji su ga došli slušati iz svih krajeva Judeje, Jeruzalema, Galileje, Tira i Sidona, koji su ga htjeli dodirnuti i koji su željeli da ih on ozdravi od njihovih bolesti, Isus ne propovijeda s uzvišenog mjesta.
Koliko je ponekada dobro govoriti s visoka da bi se ljudima skrenula pažnja na važnost onoga što se govori, toliko je važno govoriti izravno oči u oči. Na istoj razini očiju. Propovijedajaći oči u oči Isus ljudima pokazuje svoju blizinu i postaje za učenice i učenike dodirljiv.

Među slušateljima su vjernici, sumnjičavci, oni koji traže, ali i nevjernici. Isus sa svima komunicira na razini očiju, sve ih prihvaća i svi osjećaju snagu njegovih riječi. Svi su dirnuti snagom riječi koje je izgovarao. Svi mogu osjetiti sreću blizine kraljevstva Božjega koje se na njima ostvaruje.
„Blago vama koji ste siromašni, blago vama koji gladujete, plačete, koje svijet mrzi zbog mene, i koji ste progonjeni…“
Nipošto Isus ne želi proglasiti da je dobro biti gladan, zaplakan, omražen i progonjen. Ljudima koji trpe on želi iskazati solidarnost i ljubav. Želi im reći da su oni na poseban način od Boga ljubljeni, da se Bog za njih brine i da će Bog njima, baš njima, otvoriti nove životne perspektive jer su njihove oči uprte u Gospodina i njihove ruke ispružene prema Gospodinu. Oni su svjesni svoje malenosti i svoje ograničenosti. Sve svoje uzdanje polažu u Gospodina, ali i u svoga bližnjega. Blago njima!

Za razliku od njih „jao“ bogatima, sitima, onima koji se smiju i onima koji su hvaljeni. Isus ne želi reći da je loše biti bogat, nahranjen, imati razloga za smijeh i dobivati pohvale. Naravno da to nije loše, ali to krije u sebi opasnost da čovjek koji živi u tom stanju postane dostatan samome sebi. On nije potreban ni Boga ni čovjeka niti gradi odnose s čovjekom i Bogom. On živi u svome bogatstvu, sitosti, i vlastitim užicima ne misleći na one kojima je potrebna pomoć niti na Boga od kojega su sve dobili. Njihov pogled je okrenut samima sebi. Njima nitko ne treba. Pa ni sam Bog.
Zato i prorok Jeremija u prvom čitanju upozorava: „Proklet čovjek koji se uzda u čovjeka,
i slabo tijelo smatra svojom mišicom, i čije se srce od Gospodina odvraća. Jer on je kao drač u pustinji: ne osjeća kad je sreća na domaku, tavori dane u usahloj pustinji, u zemlji slanoj, nenastanjenoj.“. (Jer 17,5 – 6)

Tolike milosti mogu biti nuđene takvome čovjeku, ali ih on ne opaža niti ih može prigrliti jer je okrenut samome sebi i osim sebe nema nikoga i ništa drugo. Iako bogat, on je siromašan.

Za čovjeka koji se naprotiv uzda u Gospodina prorok kaže: „Blagoslovljen čovjek koji se uzda u Gospodina i kome je Gospodin uzdanje. Nalik je stablu zasađenu uz vodu što korijenje pušta k potoku: ne mora se ničeg bojati kad dođe žega, na njemu uvijek zelenilo ostaje. U sušnoj godini brigu ne brine, ne prestaje donositi plod.“ (Jer 17, 7-8)

Takav čovjek je uvijek otvoren i osluškuje. Vidi nedostatke u svojemu životu i izgrađuje se u svakom pogledu. On je plodonosan u svome životu i svojim odnosima.
Blago njemu!