Uz nedjeljna čitanja

Dragi i poštovani vjernici!
Nevjerojatno lijep je osjećaj kada nakon višesatnoga napornoga uspona dođete na sami vrh planine, do križa. Kada bacite pogled na naselja, rijeke i jezera u dolini ili gore na vrhove planina koji se sjaje na suncu. Ili onaj osjećaj kada kroz gusti oblak idete prema vrhu i kada ga, suncem obasjanoga dosegnete i ugledate nepregledno prostranstvo magle iz koje izbijaju planinski vrhunci. Tko to može platiti! Taj čarobni neopisivi doživljaj. Došavši na vrhunac, čovjeku kao da se otvore oči za neke zbilje kojih do tada nije bio svjestan, kao da se nađu rješenja za probleme o kojima je dugo promišljao, kao da dobije odgovor na neka pitanja koja su se zadnjih tjedana i dana motala po glavi. Čovjek bi najradije ostao u toj ljepoti i nebi uopće više silazio u dolinu.
U svetome pismu brijeg je često bio iskustvo susreta s Bogom. U današnjemu prvome čitanju iz knjige Postanka susrećemo Abrahama, praoca vjere koji se nalazi na velikom iskušenju. Gospodin, koji mu je u poznoj starosti darovao sina hoće da mu Abraham toga sina na brdu Moriji prinese kao žrtvu. Abraham je vjeran svome Bogu i spreman je njemu sve žrtvovati. Vidjeviši Abrahamovu vjernost Bog se pokazuje kao Bog milosrđa, ljubavi i izvora svakoga blagoslova. Bog obećava Abrahamu da će njegovo potomstvo umnožiti i učiniti ga brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj.
Brdo je mjesto na kojemu Bog daje Mojsiju svoje zapovjedi, ploče saveza. Đavao je iskušavao Isusa na brdu u pustinji. Na brdu blaženstava iznad Genezaretskoga jezera Isus je održao besjedu mnoštvu koje je hrlilo za njim. Isus je molio i znojio se krvavim znojem uoči svoje muke na maslinskom brdu, a na brdu Golgoti je razapet na križu umro.
U današnjem evanđelju čitamo kako je Isus poveo trojicu svojih učenika Petra, Jakova i Ivana na brdo Horeb. Ono što će ta trojica doživjeti na brdu toliko će ih oduševiti da će poželjeti tu i ostati. Isus se pred njima preobrazio. Haljine su mu postale sjajne i tako bijele da ih nijedan ličilac na zemlji ne bi mogao tako izbijeliti. I ukaza im se Ilija s Mojsijem. Razgovarali su s Isusom. A onda ista scena kao i za vrijeme krštenja na Jordanu. Iz oblaka koji ih je zasjenio začu se glas: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga!“ Kako bi bilo lijepo zaustaviti ovaj trenutak! Sagraditi kućice i zastalno se nastaniti u tom osjećaju rajske sreće! Ali, učenici obazrevši se naokolo vidješe Isusa sama, kaže evanđelist Marko. Valja sići s brda u dolinu, u životnu svakodnevnicu.
Isus je sa svojim učenicima na putu iz Galileje u Jeruzalem gdje će biti izdan, nepravedno osuđen i na najbrutalniji način ubijen. Da bi svoje učenike pripremio za taj događaj i da bi im otvorio oči za njegovu božansku stvarnost on ih vodi na brdo, preobražava se pred njima tako da mogu u njemu kasnije čak i u trenutcima velikoga petka prepoznati Božju veličanstvenost i sjaj. Tu veličanstvenost i sjaj će još više naglasiti nazočnost starozavjetnih proroka Ilije i Mojsija. Mojsije koji je „vidio Božje lice i s njim razgovarao“ i Ilija „koji je u vihoru vatrenoga ognja u kolima s vatrenim konjima bio podignut u nebo“ kao i glas s neba potvrđuju Isusovo božanstvo. Učenici o tome ne smiju govoriti dok on ne ustane od mrtvih. Do tada će im ovaj događaj s brda biti snaga koja će ih voditi kroz teške trenutke velikoga petka i velike subote sve do dana kada će svoga učitelja susresti u slavi uskrsnuća.
Uskrsnuće i vječni život u Božjoj radosti jest cilj našega života. Za razliku od Petra koji koji hoće zaustaviti trenutak i sagraditi tri kućice i zauvijek ostati na brdu Božji glas koji se začu iz oblaka upućuje na svoga sina Isusa: „Ovo je Sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“. Isus nas hoće povesti upravo u tu nebesku radost.
Ovo vrijeme korizme nas poziva da se povučemo iz svakodnevnice i da iz jedne druge perspektive pogledamo na naš život. S brda na primjer. S mjesta gdje nećemo imati iskrivljenu sliku života, nego jasan i bistar pogled. Ići s Isusom na osamu ne znači udaljavati se od ljudi, nego ljude gledati Isusovim očima i ljubiti ih djelotvornom ljubavlju. Znači podignuti pogled s naših lonaca i topline doma i svrnuti ga na sestre i braću na Baniji i na njihove porušene domove, na njihove svakodnevne strahove i neizvjesnu budućnost. Vrijeme korizme nas hoće podsjetiti da nam neprestano u ušima trebaju odzvanjati Božje riječi: „Ovo je sin moj ljubljeni! Slušajte ga“. On je naš Put, Istina i Život.