Uz nedjeljna čitanja

Katkada znamo reći za nekoga da je ‘konzervativan’ ili ‘progresivan’. I jedna i druga riječ mogu imati negativan prizvuk. Tako se nekoga može etiketirati da je ‘nazadan’, ‘konzerva’, odnosno da je ‘liberalan’, ‘moderan’. Često su takva etiketiranja prilično besmislena. Ona su čak i glupa. ‘Biti konzervativan’ doslovno znači htjeti ‘sačuvati’ sve ono što je dobro i vrijedno iz prošlosti. U tom smislu svaki kršćanin mora biti ‘konzervativan’.

Isto tako, ‘biti progresivan’ znači doslovno ‘predvoditi’, koračati naprijed, izložiti se budućnosti i njezinim izazovima. U ovom smisli svaki kršćanin mora biti i ‹napredan›. U biti, obje riječi valja u sebi objediniti. Ako bismo bili samo konzervativni, Crkva bi postala muzej. Ne bi imala više što reći današnjem ljudima.

S druge strane, ako smo jednostrano progresivni, nismo ukorijenjeni, nemamo čvrsto tlo pod nogama, olako prodajemo dragocjenu baštinu (tradiciju) i zajedničku povijesti. Nije moguće izbjeći u Crkvi napetost između tradicije i napretka. Nju valja izdržati i nositi na evanđeoski primjeren način. A to uvijek znači spremnost učiti, sebe korigirati, otvoriti se sadašnjem trenutku. U tom pogledu poučno je ono što apostol Pavao savjetuje u 14. i 15. poglavlju poslanice Rimljanima. Naime, on podsjeća kršćane u Rimu da zajedništvo vjere dublje seže od svih međusobnih razlika i prijepora. Pavao jasno prepoznaje tipične slabosti kako ‘konzervativaca’ tako i ‘progresista’. Konzervativni kršćani izlažu se opasnosti da druge osude, da posumnjaju ili čak potpuno zaniječu drugima pravovjernost. Pa se onda zna čuti: ‘Taj i taj nije više crkveni i katolički, treba upozoriti biskupa!’ Progresivni su kršćani u opasnosti da druge gledaju s visoka i bez poštovanja, da ismijavaju nečiju ‘naivnu vjeru’. Apostol Pavao zaklinje obje strane da se tako ne odnose jedni prema drugima. I podsjeća ih na to da je Krist umro i za one koji drukčije misle. I to mora biti vidljivo u međusobnom ophođenju.

I u naše vrijeme često slušamo o razmiricama i različitim diskusijama unutar Crkve i župne zajednice. Kada bismo smogli snage one koji drukčije razmišljaju prihvatiti i respektirati, bilo bi to duhovsko čudo!To bi značilo da želimo razumjeti jezik drugoga. Djela apostolska pripovijedaju o saboru u Jeruzalemu koji se zbio nekih dvadesetak godina nakon događaja uskrsnuća.

Na saboru je došlo do otvorene prepirke između Petra, Jakova, Pavla i drugih. Postavljeno je odlučujuće pitanje za budućnost Crkve: je li ona samo pokret unutar židovstva? Neki vrlo utjecajni članovi prve zajednice zastupali su takvo stajalište. Tko želi postati kršćanin, treba se podvrći židovskim zakonima. S druge strane, Pavlova skupina zahtijevala je da se Evanđelje naviješta svim ljudima i da se ide među pogane. Pavao oduševljeno izvještava kako je Bog i poganima otvorio vrata vjere, kako više nije bitno obdržavati cijelu nepromijenjenu tradiciju, kako iz slavne prošlosti treba izvući živu srž i njome oploditi sasvim novu budućnost.

Danas znamo da se Pavlovo mišljenje nije nametnulo, ne bi bilo misionarske djelatnosti i kršćani bi ostali mala, getoizirana sljedba unutar židovske religije. I mi danas ne bismo sjedili u Crkvi. Iskreno i otvoreno sučeljavanje nije tada razorilo Crkvu.

Ona je ojačala i narasla. Jasnije je vidjela svoj put kojim mora krenuti. Sve to što se nekoć događalo, bistri pogled na današnje stanje Crkve. Mnogi su zabrinuti. S pravom. S druge strane, svjesni smo da se Crkva sastoji od ljudi. I oni nisu savršeni. Kako nekoć, tako i danas. Malo opuštenosti u našem crkvenom životu i međusobnom ophođenju bilo bi nam od velike koristi. Svatko od nas osobno pridonosi toj odveć ljudskoj Crkvi na koju se tako rado i često tužimo. To ne bismo trebali nikada zaboraviti!

U knjizi Otkrivenja, Ivan opisuje prizor “velikog mnoštva što ga nitko ne mogaše izbrojiti, iz svakoga naroda”. U tekstu nalazimo tri slike Crkve koje su i danas aktualne: to je Crkva koja je oprala haljine svoje u krštenju i obukla bijelu haljinu (vjernost krsnim obećanjima, trajna potreba obnove vjerničke zajednice); Crkva koja pred prijestoljem Božjim služi Bogu i ljudima (Crkva služiteljica); Crkva koja dopušta da je Jaganjac vodi na izvore vodâ života (povratak Evanđelju).

Fra Anđelko Domazet