Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 3,14-21)

U ono vrijeme: Reče Isus Nikodemu:
“Kao što je Mojsije podigao zmiju u pustinji,
tako ima biti podignut Sin Čovječji
da svaki koji vjeruje u njemu ima život vječni.

Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca
da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni.
Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.
Tko vjeruje u njega, ne osuđuje se;
a tko ne vjeruje, već je osuđen što nije vjerovao u ime jedinorođenoga Sina Božjega.

A ovo je taj sud:
Svjetlost je došla na svijet,
ali ljudi su više ljubili tamu nego svjetlost jer djela im bijahu zla.
Uistinu, tko god čini zlo, mrzi svjetlost
i ne dolazi k svjetlosti da se ne razotkriju djela njegova;
a tko čini istinu, dolazi k svjetlosti nek bude bjelodano
da su djela njegova u Bogu učinjena.”

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!
Ne znam kakvo je bilo osobno iskustvo Boga u vašemu djetinjstvu. Ja se tako sjećam raznih događaja iz moga najranijega djetinjstva. Kada bi mi djeca, bili „zločesti“ poneka pobožna bakica bi nas upozorila: „Ne smiješ to raditi! Kaznit će te dragi Bog!“ Ili ako bi izgovorili neku psovku ili neku ružnu riječ (a u selu je nažalost uvijek bio netko tko je djecu tome učio i smijao se slušajući psovke iz dječjih usta) tada bi bili upozoreni: „Ne govori to! Doći će fratar i odrezat će ti jezik!“
Kakva li samo slika Boga! Bog kao „agent ili policajac“. Kao da mu ništa nije na umu, nego loviti grešnike i kažnjavati ih.
Postoji i druga slika iz moga djetinjstva. Kada moja majka nije mogla izići na kraj s nama trojicom živahnih sinova, kadkada je znala zaprijetiti s ocem koji je radio u Njemačkoj: „Uskoro će doći ćaća. Kazat ću ja njemu da niste bili dobri. Sve ću ja njemu kazati“. A onda bi otac, pun čežnje za nama, došao s onim svojim širokim osmjehom i ozarenim licem. Izgrlio bi nas i izljubio, vadio iz kofera njemačke slatkiše, igračke i nije skidao pogleda sa nas. Pogleda puna neizmjerne ljubavi.
Dvije različite slike Boga. Boga kazne i Boga ljubavi. Slike koje formiraju čovjeka u njegovoj ranoj dobi i prate ga najčešće kroz čitav život. Tako ljudi koji odrastaju sa slikom strogoga Boga koji kažnjava, žive opterećeni najraznoraznijim zakonima i moralnim normama u strahu da ne sagriješe i svojim grijehom ne zasluže Božju kaznu. Druga slika dobroga oca nam pokazuje kakav je Bog uistinu. Bog kojega navješta Isus Krist.
U današnjemu evanđelju čitamo kako Nikodem, jedan od uglednijih svećenika dolazi Isusu. Tajno. Onako kako su u prošlome režimu komunisti, potajni vjernici, dolazili noću u crkve u udaljenim krajevima da bi se tajno vjenčali ili donijeli dijete na krštenje bojeći se da ne budu viđeni.
Dolazi u tami jer još nije obasjan svjetlom vjere. Čovjek je koji traži. Koji se propituje. Isus mu otkriva tajnu svoga života i tajnu svoga poslanja. To poslanje je križ koji služi spasenju svakoga čovjeka.
U razgovoru Isus podsjeća Nikodema na izlazak Božjega naroda iz egipatskoga ropstva i hod kroz pustinju. Podsjeća ga kako su zmije otrovnice ujedale ljude kada su se okrenuli od Boga. Mojsije je, vođen od Jahve, od mjedi napravio zmiju i postavio je na stup. Svaki onaj koji je bio ujeden, kada bi podigao oči i pogledao tu zmiju, bio je spašen. Zato je i danas zmija znak za medicinu i liječničko osoblje. Isus povezuje to uzdignuće sa svojim uzdignućem. Uzdignućem na križ. Svatko tko podigne svoj pogled prema njemu na križu i povjeruje mu imat će život vječni.
Ovo je lijepa slika koja poziva da podignemo svoj pogled prema gore. Prema Kristu. Isus govori o svojoj smrti na križu. Sasvim dobrovoljno je uzeo križ na svoja ramena i pokazao nam kolika je njegova ljubav prema čovjeku. Smrću na križu je pokazao da se na mržnju može odgovoriti ljubavlju. Nenasiljem se može pobijediti nasilje. Istinskim mirom se može pobijediti rat i svaka vrsta nemira.
Čovjek mora uvijek iznova učiti, svoj pogled usmjeravati prema križu i u tom križu tražiti nadahnuće za svoj život i sve ono što život sa sobom nosi. Kao što su Izraelci u pustinji pogledavši zmiju podignutu na stup ozdravljivali tako i naš pogled, pogled s vjerom na križ uzdignutoga Spasitelja našemu životu donosi spasenje, ispunjenje i životni smisao.
Dalje Isus govori o svome Ocu i o sebi, a to je najljepša poruka naše vjere: „Uistinu, Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga Sina Jedinorođenca da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego da ima život vječni“. Bog ne želi našu smrt i propast nego život. Život u punini i radosti. Iz ljubavi nas je Bog stvorio. Ne iz hira, nego iz ljubavi. Iz ljubavi ide za nas na križ. Iz ljubavi nas želi spasiti. Iz ljubavi hoće da već sada njemu vjerujemo i s njime živimo jer će već sada i ovdje naš život s njime biti ispunjen. Ali naravno, svaki čovjek je od Boga dobio i slobodu. Može se slobodno odlučiti za Boga ili protiv. Onaj tko odbija prihvatiti Isusovu ponudu osuđuje samoga sebe. „Bog, koji te je stvorio bez tebe, neće te i spasiti bez tebe”, reče sv. Augustin.
U poslanici Efežanima Pavao nam donosi ono što naš život treba određivati: ljubav i praštanje. Ne po našim zaslugama nego po Božjoj milosti smo spašeni. Zbog velike ljubavi kojom nas uzljubi i velikim milosrđem Bog nas očisti od naših prijestupa i oživi nas zajedno s Kristom.
Engleski teolog William Barclay je Božju ljubav o kojoj piše Pavao komentirao: „Bog neizmjerno ljubi svijet. Ne samo određeni narod, ne samo pobožne i ne samo one koji ga ljube; on ljubi čitavi svijet. I pogane. I osamljene i one koji nikoga nemaju. I one koji uživaju u Božjoj ljubavi i one koji je odbacuju. Čitav svijet, sva stvorenja su uključena u tu ogromnu i sveobuhvatnu Božju ljubav“.
Sveti Augustin je to ovako formulirao: „Bog voli svakoga od nas kao da nema nikoga osim nas kome bi mogao darovati svoju ljubav.“
A sveti Franjo Asiški je razmišljajući o tome kako je čovjek ravnodušan prema Bogu, jecao: „Ljubav nije ljubljena“.

BOG U KOJEGA NE VJERUJEM I NIKAD NE ĆU VJEROVATI

– u Boga koji traži da ga se ljudi boje
– u Boga vrača i čarobnjaka
– u Boga koji bi sprečavao ljudski razum u njegovu traženju
– u Boga koji bi bio monopol jedne Crkve, rase, kulture ili kaste
– u Boga djeda koga se može manipulirati
– u Boga kome ne bi trebao čovjek
– u Boga suca koji sudi uvijek sa zakonom u ruci

– u Boga koji se može rastumačiti filozofijom
– u Boga koji priječi čovjeku da raste, da osvaja, da se preobražava, da se razvija dotle da postane “gotovo kao Bog“
– u Boga koji od čovjeka, zato što vjeruje, zahtijeva da se odrekne da bude čovjek
– u Boga koji kaže “platit ćeš ti meni“
– u Boga koji se koji put kaje što je ljudima dao slobodu
– u Boga koji se zadovoljava da čovjek kleči čak i ako ne radi
– u Boga opijum za obnovu zemlje i nadu samo za budući život
– u Boga onih koji misle da ljube Boga zato što ne ljube nikoga
– u Boga kojemu se sviđaju oni koji uvijek govore “sve je u redu“
– u Boga koji opravdava rat
– u Boga koji daje prednost bogatima
– u Boga koji ne spašava one koji ga nisu upoznali, ali koji su ga željeli i tražili
– u Boga koji se zaručuje s politikom
– u Boga koji zemlju i stvari što ih čovjek voli uništava umjesto da ih preobrazi
– u Boga koji ne bi bio misterij, koji ne bi bio veći od nas
– u Boga koji bi zauvijek uništio naše tijelo umjesto da ga uskrisi
– u Boga za koga ljudi vrijede ne po onome što jesu, nego po onome što imaju ili predstavljaju
– u Boga koji ne bi bio ljubav i koji ne bi znao pretvoriti ljubav u ono što treba
– u Boga u koga se ne bih mogao pouzdati i onda kad zakažu sve nade

Juan Arias