Uz nedjeljna čitanja

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Među onima koji su se došli klanjati na blagdan bijahu i neki Grci. Oni pristupe Filipu iz Betsaide galilejske pa ga zamole: „Gospodine, htjeli bismo vidjeti Isusa.“ Filip ode i kaže to Andriji pa Andrija i Filip odu i kažu Isusu. Isus im odgovori: „Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji. Zaista, zaista, kažem vam: ako pšenično zrno, pavši na zemlju, ne umre, ostaje samo; ako li umre, donosi obilat rod. Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni. Ako mi tko hoće služiti, neka ide za mnom. I gdje sam ja, ondje će biti i moj služitelj. Ako mi tko hoće služiti, počastit će ga moj Otac. Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“ Uto dođe glas s neba: „Proslavio sam i opet ću proslaviti!“

Mnoštvo koje je ondje stajalo i slušalo govoraše: „Zagrmjelo je!“ Drugi govorahu: „Anđeo mu je zborio.“ Isus na to reče: „Ovaj glas nije bio poradi mene, nego poradi vas. Sada je sud ovomu svijetu, sada će knez ovoga svijeta biti izbačen. A ja kad budem uzdignut sa zemlje, sve ću privući k sebi.“

To reče da označi kakvom će smrću umrijeti.

Riječ Gospodnja.

 

Dragi i poštovani vjernici!

„Došao je, vidio i pobijedio“ kaže se za Cezara. „Veni, vidi, vici!“ Cezar je poznati rimski vojskovođa koji se proslavio ratujući i osvajajući nove rimske pokrajine. Mačem, uništavanjem i ubijanjem. Proslavio se ratujući i osvajajući kao i mnogi drugi vojskovođe toga i drugih vremena koji su nasiljem osvajali svijet. Nakon osvajačkih pohoda su okićeni pobjedničkim lovorom ulazili u grad prolazeći s vojskom kroz slavoluk napravljen za proslavljene pobjednike.

Za Isusa bi se moglo reći: „Došao je, umro i pobijedio!“ Za širenje svoga kraljevstva Isusu nije trebao mač niti bilo kakav oblik nasilja. Jedino oružje kojim se služio bila je ljubav. Ljubav kojom je liječio, ohrabrivao i tješio. Ljubav radi koje se darivao i na koncu do kraja darovao svoj život za spasenje svijeta. Nisu mu bili potrebni pobjednički lovori ni slavoluci koji bi ga proslavljivali. Kada on govori o svojoj proslavi onda je ta proslava uzdignuće na križ. Križ je njegov slavoluk, a trnova kruna na glavi njegov pobjednički lovorov vijenac.

Prošlih tjedana smo u evanđeljima slušali kako Isus kaže da još nije došao čas za njegovo proslavljenje, a u današnjemu evanđelju on izričito kaže da je došao taj čas proslave. Isus je u Jeruzalemu. Zna da će biti nepravedno optužen, osuđen i na stravičan i sramotan način pogubljen. Na križu. Simbolu poruge i sramote. U svome molitvenome monologu on kaže: „Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me iz ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje!“

„Došao je čas da se proslavi Sin Čovječji“: kaže on. Njegova proslava je uzdignuće na križ o kojemu je, o tome smo slušali prošle nedjelje, govorio Nikodemu. To uzdignuće je za spasenje svijeta. U današnjemu evanđelju Isus govori o pšeničnome zrnu koje mora pasti u zemlju i umrijeti da bi moglo donijeti obilan rod.

Isus je rado koristio slike iz prirode. Promatrajući, a zacijelo i sam obavljajući poljske poslove na njivi poznavao je procese oranja, sijanja, rasta, zrijenja i žetve.Vidio je kako iz jednoga jedinoga posijanoga zrna pšenice izrasta stabljika s klasom u kojemu bubri i sazrijeva mnoštvo novog zrnja koje će se samljeti u brašno, ispeći u kruh, nasititi mnoštvo ljudi, nahraniti ih i osnažiti, dati im životnu radost obiteljskoga druženja u lomljenju toga kruha. Sigurno je vidio kako pšenično zrno zaostalo u ambaru naprotiv ne donosi nikakav plod nego je samo i nekorisno. 

Sam Isus je to pšenično zrno koje mora umrijeti da bi donijelo obilan plod, spasenje svega svijeta, svih onih koji mu vjeruju. 

Govoreći o sebi kao zrnu koje će umirući donijeti obilan plod Isus poziva i nas da budemo spremni „umrijeti“ da bi mogli donijeti obilan plod: „Tko ljubi svoj život, izgubit će ga. A tko mrzi svoj život na ovome svijetu, sačuvat će ga za život vječni.“

Kroz čitavu povijest pa sve do današnjih dana je bilo mnogo kršćana koji su svoj život, svoje planove podredili Božjim planovima i koji su hrabro svjedočili za Isusa. Mnogi su podnijeli mučeničku smrt. Umrli su poput posijanoga zrna da bi donijeli obilan plod. I danas su kršćani u nekim zemljama progonjeni, mučeni i ubijani. I danas je mnogo pravih Kristovih svjedoka koji propovijedaju radost njegovoga kraljevstva. Ti kršćani svojom krvlju svjedoče za Isusa Krista. Oni su ti za koje se kaže: „Krv mučenika sjeme je novih kršćana“. Jedno umire da bi se drugo oplodilo i donijelo obilan plod.

Isus i nas poziva da ne budemo poput sjemena koje hoće pošto poto živjeti. Sjeme koje živi je izolirano. Ono je samo i nekorisno. Zato ga moramo pustiti da umre i da donese obilan plod. Čovjek koji misli samo na sebe i koji se okreće samo oko svoje osi je poput nezakopanoga i neumrloga zrna, on nije spreman pogledati svijet oko sebe očima ljubavi i suosjećanja te prepoznati siromahe i ugrožene, biti bliz patnicima.

Onaj tko hoće slijediti Isusa ne smije biti egoist. Ne smije sve podređivati sebi i svojim interesima. Ne smije biti zaokupljen samo svojim potrebama, svojim užicima, svojim ovisnostima. Čovjek kršćanin mora biti okrenut drugim ljudima i drugim stvorenjima. Mora se darivati. Mora pustiti da u njemu umre onaj egoizam koji ga priječi biti čovjekom koji se dariva drugima i biva darivan.  Čovjek koji poput zrna nije spreman umrijeti nikada neće osjetiti što znači ljubiti i biti ljubljen. Nikada neće osjetiti toplinu zahvalnoga osmjeha. Nikada neće moći prepoznati upućeni mu smiješak. Zauvijek će ostati u zidinama svoga egoizma.

Neka nam ovo korizmeno vrijeme bude poticaj da tako živimo u ovome svijetu da nas Isus pridigne sebi u vječnu radost svoga kraljevstva.

Slika preuzeta s portala: vjeraidjela.com