Uz nedjeljna čitanja

Dragi i poštovani vjernici!
Danas slavimo Cvjetnicu – nedjelju Muke Gospodnje. Slavljenje ovoga događaja većinu od nasa vraća u najranije djetinjsvo. Barem nas, koji smo odrastali na selu. Kao djeca smo brali ljubičice, jaglace i drugo cvijeće koje smo uvečer stavljali u vodu u umivaonik te se ujutro svi s tom mirisnom vodom umivali. U procesiji smo nosili grančice koje je svećenik blagoslovio i te blagoslovljene grančice su se raspoređivale u obiteljskoj kući, u štali, po oranicama, livadama i na groblju. Zelene grančice i cvijeće su znak života i životne radosti koji stoje na početku Velikoga tjedna u kojemu slavimo najveća otajstva naše vjere: Kristovu smrt i uskrsnuće. Te grančice nas sijećaju na Isusov ulazak u Jeruzalem uz mahanje grančicama oduševljenoga naroda.
Cvjetnica je, koliko god bila lijepa i svečana, svetkovina kontrasta. Prvi dio slavlja obilježen je oduševljenjem, radosnim klicanjem i mahanjem grančicama a u drugome dijelu svjedočimo nepravednoj osudi, urlikanju mase, poniženju i smrti na križu.
Na početku današnjega slavlja čitamo izvještaj o Isusovom svečanom ulasku u Jeruzalem. Iako je jahao na magaretu, a ne na konju ili sjedeći u kočiji praćen slugama, Isus je dočekan poput kralja. Ljudi su osjećali da je on onaj koji dolazi u ime Gospodnje. Da je on sin Davidov, prorok i mesija. Evanđelist Luka piše kako mnogi prostriješe svoje haljine po putu a drugi narezaše zelenih grana po poljima. Klicali su: „Hosana!“ što znači „Spasi nas!“ Hosana je ujedno bio i poklik radosti, zahvalnosti i štovanja.
Radost, zahvalnost i štovanje je jedna strana medalje. Nekoliko dana nakon svečanoga ulaska u Jeruzalem taj narod će promijeniti ploču. Neće više biti „Hosana!“ nego „Raspni ga!“ Očekivali su moć i silu a pred njima je Isus krotka i ponizna srca. Očekivali su spasitelja koji će narod izbaviti mačem i ratom a pred njima je onaj koji rat, ropstvo i mržnju pobjeđuje ljubavlju.
U poslanici Filipljanima Pavao kaže da je Isus je trajni lik Božji koji se nije držao svoje jednakosti s Bogom, nego je postao ljudima sličan, uzevši lik sluge. Postao je poslušan do smrti na križu. Isus, pravi Bog i pravi čovjek je blizak ljudima. Patnik blizak patnicima. Možemo ga prepoznati u siromasima, bolesnima, izbjeglicama, stradalnicima, žrtvama covida-19, žrtvama ratova, potresa i drugih prirodnih katastrova. Možemo ga prepoznati u prezrenima i odbačenima. U ljudima koji se žrtvuju za pravdu i mir u ovome svijetu. Isusov život nije život luksuza i karijere nego naprotiv silazak u malenost, u naličje života malenoga čovjeka. O tome nam goviri njegov život, njegova djela i konačno smrt na križu.
Isusov stav nije slavodobitni. On nije lik pun ponosa i sjaja nego izudaran, izvrijeđan, ponižen i ubijen na najbestijalniji način. Poslušan do kraja.
Zato ga Bog preuzvisi i darova mu Ime, Ime nad svakim imenom, da se na Ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnika, zemnika i podzemnika, veli dalje sv. Pavao u poslanici Filipljanjima.
Sv. Pavao u istoj poslanici upozorava: „Neka u vama bude isto mišljenje kao i u Kristu Isusu!“ To znači da Isusa trebamo tražiti gdje on uistinu i jest: u slabima, poniženima, bespomoćnima i siromasima. Ne u bogatsvu i sjaju, sili i moći. Isus je napustio zonu komfora da bi bio blizu čovjeku.
Neka i u nama bude isto mišljenje kao i Kristu Isusu. Budimo i mi blizu jedni drugima. Pustimo da sam Isus po nama djeluje u ovome svijetu. Pogotovo u ovome vremenu Pandemije korona virusa. Budimo jedni drugima radost, ohrabrenje i utjeha.

Molimo i živimo sa svetim Franjom Asiškim:
„Boze moj, dopusti mi, mira tvog da budem glas.
Ima li mrznja bilo gdje, daj da ljubav nosim tu.
Ima li sumnja bilo gdje, daj da vjeru nosim tu.
Ima li ocaj bilo gdje, daj da nadu nosim tu.
Ima li zalost bilo gdje, daj da radost nosim tu.
Ima li tama bilo gdje, daj da svjetlo budem tu.“