Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu  (Iv 20, 19-31)

Uvečer toga istog dana, prvog u tjednu, dok su učenici u strahu od Židova bili zatvorili vrata, dođe Isus, stane u sredinu i reče im: „Mir vama!“ To rekavši, pokaza im svoje ruke i bok. I obradovaše se učenici vidjevši Gospodina. Isus im stoga ponovno reče: „Mir vama! Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas.“ To rekavši, dahne u njih i kaže im: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im.“

Ali Toma zvani Blizanac, jedan od dvanaestorice, ne bijaše s njima kad dođe Isus. Govorili su mu dakle drugi učenici: „Vidjeli smo Gospodina!“ On im odvrati: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati.“

I nakon osam dana bijahu njegovi učenici opet unutra, a s njima i Toma. Vrata bijahu zatvorena, a Isus dođe, stade u sredinu i reče: „Mir vama!“ Zatim će Tomi: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Odgovori mu Toma: „Gospodin moj i Bog moj!“ Reče mu Isus: „Budući da si me vidio, povjerovao si. Blaženi koji ne vidješe, a vjeruju!“

Isus je pred svojim učenicima učinio i mnoga druga znamenja koja nisu zapisana u ovoj knjizi. A ova su zapisana da vjerujete: Isus je Krist, Sin Božji, i da vjerujući imate život u imenu njegovu.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Za raspoloženje iz današnjega evanđelja se ne može reći da pruža veličanstvenu i ohrabrujuću sliku rane crkve. Tu je grupica prestrašenih i preplašenih učenika opterećenih bremenom sumje i nevjerice u Kristovo uskrsnuće te nesigurnosti i straha za vlastiti život. Isus je pogubljen. S njegovom smrću gubi smisao sve ono što su dosada radili i čemu su se nadali. I sam Bog kao da ih je napustio, kao da je daleko, daleko.

Mogu zamisliti da su se učenici, sakriveni iza zaključanih vrata dvorane posljednje večere, sa sjetom sjećali dana življenoga zajedništva s Učiteljem. Sjećali su se kako je Isus s božanskom moći ozdravljao bolesnike, istjerivao zle duhove, tješio i ohrabrivao. Sjećali su se njegovih Riječi i mnoštva koje ga je slijedilo. Mnoštva koje ga je slaveći  dočekalo, kada je kao pobjednik ušao u Jeruzalem. Od tih slavnih dana ostala su samo sjećanja. Utučenost, nemoć, neizmjerna žalost i beznađe su ispunjavali srca skupljenih učenika. 

Ali onda se odjednom sve mijenja. I to iz temelja. Dok su učenici u strahu od Židova iza zaključanih vrata, ulazi Isus, baš kroz ta zaključana vrata, daruje im mir, isunjava ih svojim Duhom i šalje ih da budu vjerovjesnici njegova uskrsnuća. Štoviše, šalje ih da budu navjestitelji i darovatelji njegovoga milosrđa: „Primite Duha Svetoga. Kojima otpustite grijehe, otpuštaju im se; kojima zadržite, zadržani su im“. (Iv 20,19-23)

Toga dana, prvoga u tjednu, Toma nije bio nazočan u krugu učenika. Kada mu oni svjedoče o susretu s Uskrslim on ne dozvoljava da njihova kipuća radost zbog susreta s živim Kristom prijeđe na njega i obuzme ga. On se ne da zaraziti euforijom svjedoka vjere u Kristovo uskrsnuće. Toma hoće dokaze. Ne bilo kakve, nego opipljive dokaze. Dok ne vidi, opipa i osjeti, on neće vjerovati. Sve drugo je „čula,rekla,kazala!“ Toma postavlja zahtjeve: „Ako ne vidim na njegovim rukama biljeg čavala i ne stavim svoj prst u mjesto čavala, ako ne stavim svoju ruku u njegov bok, neću vjerovati“. (Iv 20,25)

Toma je u jeziku naroda ostao zauvijek nevjerni Toma iako je njegova nevjera zapravo vapaj Isusu da pomogne njegovoj nevjeri. Isus pomaže onima koji ga traže. On nikoga ne odbacuje. Nema kod njega osude zbog nevjere ili sumnje. On i onima koji sumnjaju ili ne vjeruju izlazi u susret. Svima koji ga traže iskrena srca.

Toma sumnja. Sumnjičavost i nesigurnost ne znače nešto negativno. Sumnja pomaže u preispitivanju i upozorava na praznovjerje koje se kadkada prodaje kao zdrava vjera. Upozorava na ispraznost samo izvanjskoga življenja vjere. Sumnja upozorava na nestalnost vjere koja se hoće hraniti samo vidljivim takozvanim čudesima i ukazanjima. Bilo bi suludo kada bi vjerovali u sve ono što čujemo. Zato možemo razumjeti Tomu. Zato ga ne smijemo osuđivati niti mu njegovu nevjeru predbacivati. To nisu učinili ni njegova braća i sestre, Isusovi učenici i učenice koji su se i poslije Učiteljeve smrti nastavili sastajati u dvorani posljednje večere. Tamo gdje su s Učiteljem blagovali. Tamo gdje im je on kao spomen darovao samoga sebe pod prilikama kruha i vina u kojima će on biti nazočan, Bog s nama, kroz čitavu povijest sve do kraja svijeta. Kroz sve bure i oluje. U svim strahovima izazvanim pandemijom Covida -19 i drugim raznoraznim uzrocima. U današnjemu evanđelju Isus oba puta na učenike i učenice zaziva mir. Mir koji ujedno znači: „Ne boj se!“ To je duševni mir kojega je prestrašeni čovjek i te kako potreban. Mir koji čovjeka ohrabruje i tješi. Mir koji stvara zdrave odnose u obiteljima, crkvenim zajednicama i općenito u društvu.

Isus je prepoznatljiv u lomljenju kruha onda i danas. Prepoznatljiv je u iskrenom zajedništvu crkve. Ne samo za vrijeme mise nego prije, ispred crkve i poslije,  mise u našim druženjima. U našoj spremnosti da jedni druge podržimo i jedni drugima izlazimo u susret.

U današnjemu prvome čitanju prepoznajemo tu Kristovu crkvu. Oni koji su prigrlili vjeru bili su jedno srce i jedna duša, čitamo u Djelima apostolskim. Isusove učenice i učenici su sve dijelili među sobom. Nisu jedni druge ogovarali, nisu se jedni pred drugima nadimali i hvalisali, nisu se laktali i brinuli  samo za svoju korist. Bili su jedno srce i jedna duša. Propovijedali su riječju i životom. Oni koji su vidjeli njihovu živu vjeru i ljubav kojom su se uzajamno ljubili htjeli su postati poput njih i biti dijelom toga zajedništva uskrloga Krista. Tako je crkva neprestano rasla i vjera u Uskrsloga se širila.

Takva zajednica ne isključuje Tomu. Ne isključuje grešnike. Ne isključuje one koji drugačije vjeruju. U tome zajedništvu se događa susret: „Prinesi prst ovamo i pogledaj mi ruke! Prinesi ruku i stavi je u moj bok i ne budi nevjeran nego vjeran.“ Evanđelist Ivan ne piše da li je Toma uistinu dodirnuo Isusove rane. Za njega je važna Tomina riječ, izgovorena iz dubine njegovoga bića: „Gospodin moj i Bog moj“!

Molimo Gospodina da i nama otvori oči, srce i dušu da ga prepoznamo i da čvrsto vjerujemo u njega, Uskrloga. Pogotovo onda kada je teško vjerovati i kada Božje planove ne možemo razumjeti. Neka nas on ispuni svojim milosrđem da i mi poput Tome možemo iz dubine svoga srca priznati: „Gospodin moj i Bog moj“!