Uz nedjeljna čitanja

Čitanje Knjige o Jobu – Job 7, 1-4.6-7

Job progovori:
„Nije li vojnikovanje život čovjekov na zemlji
i dani mu kao dani nadničara?
Kao što trudan rob za hladom žudi
i kao nadničar štono plaću čeka,
mjeseci jada tako me zapadoše
i noći su mučne meni dosuđene.
Liježuć pomišljam: ’Kad li ću ustati?’
A dižuć se: ’Kad ću večer dočekati!’
I tako se kinjim sve dok se ne smrkne.
Dani moji brže od čunka prođoše,
promakoše hitro bez ikakve nade.
Spomeni se: život moj samo je lahor
i oči mi neće više vidjeti sreće!“

Riječ Gospodnja.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku –  Mk 1, 29-39

U ono vrijeme: Pošto Isus iziđe iz sinagoge, uđe s Jakovom i Ivanom u kuću Šimunovu i Andrijinu. A punica Šimunova ležala u ognjici. I odmah mu kažu za nju. On pristupi, prihvati je za ruku i podiže. I pusti je ognjica. I posluživaše im. Uvečer, kad sunce zađe, donošahu preda nj sve bolesne i opsjednute. I sav je grad nagrnuo k vratima. I on ozdravi bolesnike – a bijahu mnogi i razne im bolesti – i zloduhe mnoge izagna. I ne dopusti zlodusima govoriti jer su ga znali.

Rano ujutro, još za mraka, ustane, iziđe i povuče se na samotno mjesto i ondje se moljaše. Potražiše ga Šimun i njegovi drugovi. Kad ga nađoše, rekoše mu: „Svi te traže.“ Kaže im: „Hajdemo drugamo, u obližnja mjesta, da i ondje propovijedam! Ta zato sam došao.“ I prođe svom Galilejom: propovijedao je u njihovim sinagogama i zloduhe izgonio.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

svatko od nas je na neki blaži ili teži način doživio teret boli izazvan smrću drage osobe, vlastitom ili bolešću bliske osobe, razočaranjem, rastavom, samoćom ili strahom. Isto tako do nas svakodnevno dopiru vijesti o ratovima i prirodnim katastrofama.  Pomislimo samo na očaj i bol stanovništva na Baniji kojega je pogodio i još uvijek pogađa razorni potres. Ljudi su u jednome trenutku ostali bez ičega. Očaj, bol i strah su teret koji čovjeka hoće slomiti, čini ga nijemim, grči i paralizira tijelo i razum. Ne može se ni naprijed ni natrag. Očaj, bol i strah gospodare životom.

Upravo tako se osjećao Job iz današnjega prvoga čitanja. Job je pobožni i bogobojazni židov iz Usa koji je imao ama baš sve što je za sretan život potrebno. Čitamo na početku knjige o njemu da je imao je sedam sinova i tri kćeri. Posjedovao je sedam tisuća ovaca, tri tisuće deva, pet stotina jarmova volova, pet stotina magaraca i osim toga mnogo čeljadi. I onda je sve izgubio: Djeca mu stradaju od olujnog nevremena, stada ovaca mu otmu Sabejci, deve, volove i magarad Kaldejci, a na koncu i on sam oboli od teške bolesti. Job se osjeća od Boga napuštenim. Svoj život opisuje kao vojnikovanje i nadničarenje ispunjeno beznađem. Slikovito opisuje Job noći u kojima ne može zaspati, noći koje su ispunjene nemirom, brigama i strahom. Ima osjećaj da život juri mimo njega i da je je njegov život poput lahora bez budućnosti. U današnje vrijeme bi psihoterapeut to stanje dijagnosticirao kao depresiju. Depresija je bijes i agresija iskazana prema nutrini. Prvi terapijski korak je pričati. Pričati o svemu što je čovjeku na srcu, pričati o svemu što ga opterećuje. Drugi korak je traženje promjene.

Job čini baš to. On ne pada u šutnju. Svoju bol i bijes zbog zla koje ga snađe on ne guta, nego čini nešto što je nama danas neuobičajeno. On moli. Razgovara s Bogom tužeći se njemu i moli, i čak optužujuje Boga koji mu je naizgled dao tu patnju. On s Bogom razgovra kao s osobom i vidi u njemu sugovornika koji ga čuje i koji mu govori.

On vriskom izgovara svoju bol, očaj, svoje strahove i žalost. I što je iznenađujuće: i u takvoj situaciji on se čvrsto drži Boga i moli: „Spomeni se: život moj samo je lahor“. Kao da hoće reći: „Gospodine Bože, promisli još jednom, ta ja imam samo ovaj jedan život, promisli hoćeš li zlo, koje me snađe, okrenuti na dobro“. Pri kraju knjige o Jobu stiže i odgovor. Bog progovara Jobu i uspijeva ga uvjeriti da je život lijep i da je Božje stvorenje lijepo i dobro unatoč patnjama koje nas pogađaju. Bog Jobovu bol okreće na dobro. Najvažnije kod Joba je to što je on svoju bol i očaj prihvatio, formulirao ga i tako stekao snagu. Njegova sudbina se mijenja u razgovoru s Bogom i otvaraju mu se nove životne perspektive.

Kada mi kršćani razgovaramo s Bogom taj razgovor ne vodimo s nekim ili nečim apstraktnim nego s osobom  kojoj se možemo povjeriti i koja prati svaki dan našega života. Kada svakodnevno polažemo svoj život u njegove ruke, zapravo polažemo sve što doživljavamo i proživljavamo. Sve naše misli, osjećaje i djela. Sve segmente života. Možemo od radosti kliktati, ali i jadikovati. U teškim situacijama žalosti i straha, ako mu vjerujemo, on će nas ispuniti nadom i novom snagom.

Prije tri tjedna smo čitali u Markovom evanđelju kako Isus učenike koji su pošli za njim pita: „Što tražite?“ U današnjemu evanđelju, nakon što je ozdravio Šimunovu punicu od groznice primivši je za ruke i nakon što je ozdravio mnoge, polažući na njih ruke, Isus se povlači u osamu. A učenici, našavši ga kažu: „ Svi te traže.“ Svi traže Isusa jer u njemu prepoznaju Božju moć koja je na djelu. Moć ljubavi i dobrote koja liječi i koja istjeruje demone zla, straha, beznađa,  mržnje i mnogo togo što čovjeka opterećuje i neda mu mira.

Prije nekoliko godina sam nazvao jednu prijateljicu kojoj je dijagnosticirana teška bolest da bi joj iskazao solidarnost i ohrabrio je. Ona mi reče: „Ma ne bojim se ja. Dosta sam investirala u banku svojega života i iz te banke sada s kamatama dobivam uloženo.“ „U banku tvojega života!?“: rekoh iznenađen. „Da, ja sam svoj život gradila na Bogu na odnosu i susretima s njime. Čvrsto vjerujem, da ova bolest koja me je zadesila ima smisla, iako sada ne razumijem, i da će Bog ovo zlo okrenuti na dobro. Ja sam spremna“: reče ona s osmjehom koji je zračio istinskom vjerom.

Istinska vjera o kojoj svjedoči pravedni Job potiče nas da u svim situacijama tražimo susret i razgovor s Bogom. To je najbolja terapija za zacjeljivanje rana. To je susret koji ohrabruje i tješi. Susret koji unosi svjetlo u tame naših života. Susret koji pomaže u traženju puta.

Zato krenimo s Isusom u osamu. Ne prestanimo ga tražiti. Prihvatimo njegovu ispruženu ruku koja podiže, liječi i spašava.