Uz nedjeljno evanđelje

Dragi i poštovani vjernici!

U današnjemu evanđelju čitamo kako je Isus u sinagogi u Kafarnaumu naviještao radosnu vijest i to ne onako kako to pismoznanci čine, nego kao onaj koji ima vlast. Otkuda Isusu pravo da ovako postupa? Je li on bogohulnik, kako ga pismoznanci nazivaju, ili je uistinu Svetac Božji? U knjizi Ponovljenoga zakona nalazimo kriterije koji krase Božjega proroka.

Ljudima su potrebni primjeri po kojima će se ravnati, potrebni su vođe koji će ukazivati na pravi put kojim treba ići. Na put koji vodi u slobodu i u bolje sutra pojedinca i zajednicu. Ljudi koji su od Boga pozvani.

Samoprozvani vođe, naprotiv, vode ljude u zabludu. Ljudi, to nam pokazuje povijest, se daju često i lako zavesti. Dovoljno su zavodljivi plakati i slatkorječivi govori politčkih kandidata u predizbornim kampanjama. Dovoljna su lažna obećanja da zaslijepe i zavedu, već prevareni narod da zaboravi na dotadašnje postupke i način vladanja tih političara. Da zaborave svu samovolju, korupciju i skandale. Dovoljno je stvaranje neprijatelja i netrepljivosti tamo gdje ih nema, da bi se takvi političari predstavljali kao jedini zaštitnici nacionalnih interesa. Znamo iz vlastitoga iskustva što znači imati vođe koji zavode ljude i vode ih u zabludu samo da bi postigli svoje vlastite materijalne i ideološke ciljeve. Takve vođe su kroz povijest bili uzrokom mnogim katastrofama koje su rađale neizmjerne patnje naroda i razaranja. Takve su vođe u naše vrijeme i u našoj domovini prouzrokovale egzodus našega naroda, ponizile ga i mnoge ljude srozale na rub siromaštva, tako da su morali potražiti, i mnogi nažalost još uvijek traže, bolju egzistenciju diljem bijeloga svijeta.

Da bi drugima mogao pokazati pravi put sam vođa mora imati nekoga tko će njemu biti primjer i putokaz. Nekoga tko će ga usmjeravati. Pravi vođa ne dolazi u vlastito ime nego je pozvan od nekoga. Pravi i istinski vođe ne gledaju svoj vlastiti interes nego dobro povjerenih mu ljudi.

U starome zavjetu su proroci oni koji narodu pokazuju put i usmjeravaju ga, pogotovo onda kada vođe zakažu. Uvijek kada vođe naroda gledaju kako će na račun naroda steći svoju vlastitu materijalnu dobit, proroci ih upozoravaju da se okrenu narodu koji im je povjeren i da se brinu za dobro i prosperitet svoga naroda. Upozoravaju ih da vode brigu o Božjoj pravednosti, a ne o svojim interesima.

Mojsije je bio prorok i vođa. On je vodio Izraelce kroz pustinju prema Obećanoj zemlji. Knjiga Ponovljenoga zakona stoji na pragu između hoda kroz pustinju i ulaska u Obećanu zemlju. Mojsije zna da on neće uvesti svoj narod u tu zemlju, štoviše neće je ni vidjeti. Bog će pozvati druge vođe koji će narod dalje voditi. Mojsije je svjestan opasnosti kojima je izložen njegov narod.

On upozorava svoj narod na te opasnosti. Upozorava ih da održavaju zapovjedi koje im dade Bog i da se čuvaju kultova drugih naroda. Samo onda ako Izrael ostane vjeran svome Bogu opstat će kao narod među drugim narodima.

„Proroka kao što sam ja, iz tvoje sredine, od tvoje braće, podignut će ti Gospodin, Bog tvoj: njega slušajte!“ (Pnz 18, 15) Taj prorok će podsjećati narod na Božje upute i zapovjedi koje će roditi pravednost i slobodu, a ne ropstvo. Bit će i lažnih proroka. Ali narod mora učiti razlikovati prave i lažne proroke.

Božji prorok neće propitkivati duhove umrlih, gatare i razne vrste vještica koje za obilan novac daju „savjete“ ili skidaju „uroke“, vidovnjake i čarobnjake nego će se orijentirati isključivo na Božju riječ.

Takav prorok će biti Mojsijev nasljednik. On će se držti riječi koje je Mojsije primio od Boga. On neće za tu službu imenovati samoga sebe. Neće se nametnuti, nego će biti pozvan od Boga. Da li je taj prorok od Boga pozvan i opunomoćen vidjet će se iz njegovih riječi; da li su one istinite i kakv plod donose.

Evanđelja nam pokazuju da je Isus onaj kojemu je dana vlast da može narod poučavati i voditi. U samome trenutku njegova krštenja širom će se otvoriti nebesa i glas će se zaoriti: „Ovo je moj sin ljubljeni! U njemu mi je sva milina!“ (Mk 1, 11)  Čitamo da su ga za vrijeme iskušavanja u pustinji anđeli služili (Mk 1, 12). Na brdu preobraženja sam Bog govori učenicima: „Ovo je sin moj ljubljeni! Njega slušajte!“ (Mk 9, 7) U današnjemu evanđelju i sam nečisti duh svjedoči: „Znam tko si: Svetac Božji“! (Mk 1, 24)

Isusov nauk se ne razlikuje od Mojsijevoga nego pokazuje na njegovo pravo značenje, a to je pravednost koja se temelji na Božjoj volji i slobodi, a ne u ropskom održavanju tisuća zakona i propisa.

Isus nudi više od lijepih riječi. Njegovo navještanje Kraljevstva Božjega se potvrđuje silnim djelima koja čini. Ta djela pokazuju da je vlast koju ima primio od Oca. Isus govori autoritetom kojega je primio od Boga tako da tim autoritetom može i nečistim duhovima zapovijedati. On ne govori samo o ljubavi Božjoj, nego je ta ljubav u njemu vidljiva i opipljiva. On sam je ljubav, iskustvena za svakoga čovjeka. 

Poput sudionika bogoslužja  u ono vrijeme u Kafarnaumu budimo i mi zaneseni Isusovim riječima i njegovim djelima. Neka se po nama, našim riječima i djelima pročuje kako je silan Gospodin i kako su silna djela njegova.