Uz nedjeljno evanđelje

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

(Iv 1, 35-42)

U ono vrijeme: Stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: »Evo Jaganjca Božjega!« Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: »Što tražite?« Oni mu rekoše: »Rabbi« – što znači: »Učitelju – gdje stanuješ?« Reče im: »Dođite i vidjet ćete.« Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice koji su čuvši Ivana pošli za Isusom bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: »Našli smo Mesiju!« – što znači »Krist – Pomazanik«. Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: »Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!« – što znači »Petar – Stijena«.

Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Ljubav na prvi pogled? Jeli ona uopće moguća? Jeli moguće da se mladić i djevojka po prvi puta pogledaju, onako oči u oči, i odmah osjete da su jedno za drugo stvoreni? Zauvijek?

U današnjemu evanđelju čitamo o ljubavi na prvi pogled. Ivan Krstitelj je pogledao Isusa, prepoznao ga je i predstavio: „Evo Jaganjca Božjega!“Ivanovi učenici su, odmah, na prvi pogled fascinirani Isusom. Ostavljaju dotadašnjega učitelja Ivana i od toga trenutka slijede Isusa. Bez mnogo riječi. I ti isti učenici pridobivaju još jednoga učenika za Isusa: Šimuna.

Tri stvari su mi važne u ovoj perikopi:

Potreban nam je čovjek poput Ivana Krstitelja, potrebno nam je iskustvo spoznaje, tko je Isus za nas i nužno je da budemo ljudi poput Ivana, da vodimo ljude k Isusu.

Prvo: Potreban nam je svima čovjek poput Ivana. On ne misli na samoga sebe nego na Boga. Ivan je svjestan svoga poslanja. Nije važan on nego Isus Krist. Kada Ivan ugleda Isusa on upućuje na njega. On ne želi svoje učenike ljubomorno vezati na sebe nego ih želi predati „onome kome on nije dostojan niti remenja na obući vezati“. I nama je potreban netko tko će nas povesti Isusu. To su roditelji, bračni drugovi, prijatelji i svi ljudi u kojima se zrcali Božja ljubav. I mi sami smo pozvani biti poput Ivana i privoditi ljude Isusu.

Drugo: važno je spoznati, tko je Isus za mene, za nas. On pozva obojicu učenika koji ga upitaše: „Učitelju, gdje stranuješ?“da dođu k njemu i da vide gdje živi. „Dođite i vidite.“ Pitanje:gdje stanuješ znači: Tko si ti? Kako živiš? Gdje je tvoja duhovna domovina? Što te čini takvim kakav si? Što te vodi na tvome životnome putu? Isus pušta ovu dvojicu da imaju udjela u njegovome životu. Jedna mudrost kaže: „Ako želiš nekoga voditi na putu vjere pusti ga da godinu dana živi s tobom“. Neka vidi gdje stanuješ, gdje je tvoja duhovna domovina, što te oduševljava, tko je onaj komu dozvoljavaš da stanuje s tobom tj. komu dozvoljavaš da ima udjela u tvome duhovnome životu? Onoga, kome govoriš o svojoj vjeri, vjerskome iskustvu, o svojim susretima s Isusom, već vodiš Isusu. Pridobivaš ga za Boga.

Treće: Naše je poslanje ljude voditi Isusu. Jedan od obojice učenika, Andrija, susreće istoga dana svoga brata Šimuna i objavljuje mu: „Našli smo Mesiju!“ Slušajući Ivana i živeći kod Isusa, Andrija je brzo spoznao tko je Isus: „Isus je Mesija“. Srce mu je puno spoznaje o Isusu. On ne može šutjeti i oduševljava svoga brata Šimna za Isusa. Kada čovjeka vodimo k Isusu pa makar to bilo u tišini molitve, možemo biti sigurni da će Isus primiti toga čovjeka. Jedan kršćanin reče nekoć: Nemoj mi mnogo govoriti o teologiji ni teološki. To je previsko za moj razum. Pričaj mi radije o svome iskusvu vjere, o svome iskustvu sureta s Isusom.

Mislim da ipak ide zajedno i teologija i iskustvo vjere. Evanđelje je teologija koja proizlazi iz iskustva: Ovdje je govor o ljudima koji su dovedeni Isusu. Događa se ljubav na prvi pogled. Oni ostaše kod njega i iskusiše dubinu njegovoga božanskoga bića i posvjedočiše o svojim iskustvima. Onaj kojega su svojim svjedočanstvom dobili je Šimun, zamislite, kasnije Petar Stijena, apostolski prvak. Onoga koga poziva, Bog najčešće poziva po ljudima. Ljudi koji su oduševljeni mogu i sami oduševljavati.

Kako bi bilo lijepo, kada bi svatko od nas pronašao Mesiju u svome srcu i to mogao posvjedočiti! I kada bi imali više povjerenja u Mesiju te jedni druge hrabrili:  “Isus te treba, on te poziva, dođi i vidi!”

U sozijalnim mrežama razgoljujemo, se kadkada previše sebe pokazujemo. U crkvenoj umreženosti smo često nevidljivi i nečujni. Šteta. A bilo bi tako dobro poslušati vjerska iskustva drugih ljudi, dati se oduševiti, dati se pozvati da bi Isusa uistinu upoznali i objavili drugim ljudima. Poput Ivana. Poput ove dvojice učenika.