Početak Djela apostolskih
Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo „koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim“.
Nato ga sabrani upitaše: „Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?“ On im odgovori: „Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.“
Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
„Hans gleda u nebo“ je priča koja govori o momčiću Hansu koji, hodajući, neprestano gleda u nebo, promatra oblake i očima prati let lastavica. Glave uzdignute prema nebu, ne gledajući na put ispred sebe, često se dogodi da posrne i padne. Ova priča pala mi je na pamet dok sam čitao današnje prvo čitanje, pogotovo zadnji redak: „Galilejci, što stojite i gledate u nebo?“ (Dj 1,11)
Kako li je bio uzbuljiv taj trenutak iz povjesti naše crkve! Isus uzlazi na nebo i nesta u oblaku. Do tada su učenici pratili svoga učitelja, promatrali što radi i slušali kako govori. Sada oni sami, prepušteni samima sebi, moraju biti aktivni i donositi odluke. Dosada su išli Isusovim stopama a sada sami moraju ostavljati tragove da drugi, slijedeći njihove tragove, mogu otkriti i naći Isusa. Sada moraju preuzeti Isusovo mjesto i preuzeti njegovo djelo. Naravno, na tom putu neće biti prepušteni samima sebi. Gospodin im je obećao Branitelja, pomoć odozgo, Duha Svetoga.
Da to poslanje koje su primili od Učitelja nije jednostavno čitali smo prošlih tjedana iz Djela apostolskih. Ne pomaže gledanje u nebo ni isčekivanje što će se dogoditi. Treba donositi odluke i to odmah jer život mlade crkve die dalje.
Čitali smo, bilo je burnih situacija. Na primjer, kada su neki učenici, svjedoci Kristovog uskrsnuća napustili židovski prostor i počeli navještati poganima, pojavilo se ozbiljno pitanje kako postupati s tim poganima koji se žele krstiti. Do tada su članovi mlade crkve bili samo židovi. Moraju li pogani koji se žele krstiti najprije postati židovi – zato što je uvijek tako bilo. Ili ne. I tada je došlo do konfliktne situacije u mladoj crkvi. Ono koji su slijedili Petra bili su uvjereni da se pogani najprije moraju obrezati, preuzeti židovstvo i židovski zakon i propise. Jer tako je oduvjek bilo! To je prava vjera i tu se ne smije ništa mijenjati! Pravovjernost se mora čuvati. Pavao i Barnaba, s onima koji su ih slijedili, bili su protivnoga mišljenja koje je na koncu prevladalo: Nežidovi koji se žele krstiti trebaju biti odmah kršteni! Ta oni ne žele postati židovi nego kršćani. Ne treba im na pleća stavljati breme zakona i propisa nego slobodu koju nudi samo Isus Krist.
Bila je to odluka koja je zahtijevala mnogo hrabrosti – i otvorenosti Duhu Svetome. Mlada crkva se odrekla beživotnih zakona i propisa da bi napravila mjesta vjeri u dobroga i milosrdnoga Boga i u njegovu beskonačnu ljubav.
Ova zgoda me podsjeća na situacije koje crkva uvijek iznova proživljava. Obnove i promjene koje su bile nužne kroz povijest crkve a i danas su nužne. Kroz čitavu povijest su takve promjene nailazile na buran otpor i uzrokovale su razne podjele. Neki vele: „Zašto papa hoće mijenjati ono što je neki papa prije njega uveo? Zašto mijenjeti ono što je „oduvjek“ bilo tako?“ Drugi kažu: „ Ne gledati samo prema gore, na zakone i propise i njihovo ispunjavanje, nego i prema dolje, imati otvorene oči za čovjeka i njegove potrebe i nevolje.“
Isus šalje svoje učenike da idu i da navještaju sve što su čuli, vidjeli i s njime doživjeli. Šalje ih da budu svjedoci evanđelja – Radosne vijesti. Svjedoci, ne bilo čega – nego njegovi svjedoci. Šalje ih, a šalje i nas da svjedočimo ono što je njemu bilo važno. Da svjedočimo kako se odnosio prema grešnicima, s kim se družio, s kim blagovao. Kome je i kako navještao radosnu vijest. Bili su to uvijek maleni koje je postavljao u središte, kao primjer, jer takvima pripada kraljevstvo, grešni kojima je snagom Božjega milosrđa praštao, ostavljeni i ljudi na rubu koje je vraćao u zajedništvo, izgubljeni koje je tražio, bolesni koje je liječio i na koncu razbojnik na križu kojemu obećava da će još danas s njim biti u raju – svejedno što je prije bilo.Svjedoci smo, da Isus koji je sigurno izvanredno poznavao stotine židovskih propisa, zakona i zapovjedi sve ih sažima u dvije: Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojoj i svim umom svojim a bližnjega svoga kao samoga sebe. Ljubav je najvažnija. Bez nje bi sve zapovijedi bile hladne i nemilosrdne.
Oni koji hoće biti svjedoci Isusa Krista, koliko god na tom putu svjedočenja bili izloženi neudobnostima i neugodnostima ne trebaju se bojati jer nisu sami. On je poslao Branitelja, Pomoć odozgo, Duha svetoga. Potrebno je zazvati ga i otvoriti mu se. On će biti snaga i garant da će kršteni pojedinci, zajednica i crkva imati u vidokrugu čitavoga čovjeka s dušom i tijelom i da će moći donositi prave odluke za dobro svakoga čovjeka u svakome vremenu.