Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici!

Čitajući današnje prvo čitanje iz knjige Izlaska sjetio sam se jedne emisije koju sam prije nekoliko godina gledao na televiziji. Glavni junaci te emisje su bili orlovi. Obitelj orlova. Orlovi su majstori visina, veličanstveni u letu, preciznoga pogleda, brzi poput munje, gospodari prostranstava. U njihovu letu se očituje veličanstvenost, snaga, sigurnost i neograničena sloboda. Promatrajući ih, čovjek poželi imati njihovu sigurnost i neograničenu slobodu kretanja plavim nebom.  Simbol evanđelista Ivan je orao upravo zato jer Ivan u svojim evanđeljima, kao da gleda s orlovske visine, vidi daleko i precizno i može duboko proniknuti u otajstva o kojima u svome evanđelju i poslanicama piše.

Bog izvodi izraelski narod iz egipatskoga ropstva i poziva ga na vjerost pozivajući se na djela koja je za njih učinio:  „Vi ste vidjeli kako sam vas nosio na orlovskim krilima“(Izl 19,4)i daje im obećanje: „Budete li mi se vjerno pokoravali i držali savez moj, vi ćete mi biti predraga svojina mimo sve narode – ta moj je sav svijet! – vi ćete mi biti kraljevstvo svećenikâ, narod svet.’“ (Izl 19, 5).  

Gledajući emisiju o orlovima pomalo sam shvatio, što znači „nosio na orlovskim krilima“. Orlovski par najčešće podiže dvoje malih orlića i to u visokim planinskim kamenim vrletima koji su za čovjeka nedostupni. Kada mladi orlići toliko odrastu da se mogu pomalo osamostaljivati, roditelji ih neko vrijeme ostave da izgladne te se ponovno vraćaju, ali ne da bi ih nahranili,  nego da bi ih prisilili da se sami počnu brinuti za sebe. Majka gurne mladoga orlića iz gnijezda i on je prisiljen letjeti svojim vlastitim krilima. U tom prvom letu mladoga orla je velik osjećaj nesigurnosti i kada se dogodi da bi mogao posustati i pasti dolijeće otac, hvata ga na svoja krila i vraća ga u gnijezdo. I tako se ta igra ponavlja sve dok mladi orlići ne postanu potpuno samostalni te postanu i sami veličanstvenim gospodarima nebeskih visina.  

Mi nekada imomo osjećaj da bi mogli poletjeti od sreće. Ali samo poletjeti. Tko to od nas može neprestano  letjeti? Lebditi? Za onoga tko je zaljubljen do kože znamo reći da je u sedmome nebu. Ali ni to nije trajno stanje. Sa sedmoga neba se lako padne na tlo životne realnosti.  Izraelski narod je bio ushićen izlaskom iz egipatskog ropstva ali je idući pustinjom padao u malodušnost, strah i nesigurnost susrećući se s raznim opasnostima koje su vrebale u vidu škorpiona, divljih zvijeri, gladi i žeđi. Mnogi su se željeli vratiti u  staro gnijezdo, egipatskim loncima. Gunđali su protiv Jahve koji ih je neprestano pratio iako oni toga nisu bili svjesni.  On je vidio njihove nevolje i voda je iz stijene provrla a mana s neba padala. I zato Jahve podsjeća narod: „Vi ste vidjeli što sam učinio Egipćanima; kako sam vas nosio na orlovskim krilima“(Izl 19,4). I u knjizi ponovljenog zakona čitamo: „Poput orla što bdi nad gnijezdom, nad svojim orlićima lebdeći, tako on krila širi, uzima ga, pa ga na svojim nosi perima“ Pnz 32, 1).

Orao je slika Boga  koji prati izraelce na njihovu putu u obećanu zemlju. Slika Boga koji i nas prati. Kada narod u svoj svojoj bijedi ne može dalje Jahve ga nosi na svojim krilima. Jahve mu daje sigurnost i spokoj i to uvijek iznova. I uvijek stavlja pred njega nove izazove. Potiče ga, podiže i vodi.

Ova slika o orlovim krilima može biti ohrabrujući za svakoga čovjeka koji se nalazi u teškim životnim situacijama, kada više ne zna kako i kamo dalje, kada ima osjećaj da se nalazi pred zidom preko kojega je nemoguće ići dalje. Bog je tu. Veličanstven i velik. Gospodar visina i nizina. Nikada nas ne ostavlja prepuštene samima sebi. Stavlja pred nas, doduše, životne izazove ali nam pomaže nositi se s njima a kada mi to nismo u stanju on će nas primiti na svoja krila, nositi nas i dati nam sigurnost. O tome govori i redak iz knjige proroka Izaije: „Do starosti vaše ja ću ostat` isti, do vaših sjedina podupirat ću vas. To sam činio; nosit ću vas i dalje, pomagati vas, izbavljati“ (Iz 46, 4).

Jedna poznata priča govori o Božjoj prisutnosti u ljudskome životu a da čovjek često te prisutnosti nije ni svjestan: „Jedan čovjek usnuo san. U tome snu on hoda s Bogom po pješčanoj obali. Stopala su ostavljala vrlo jasan otisak. Dvostruki trag otkrivao je da su hodali jedan uz drugoga. U snu je čovjeku otkriveno da svaki korak učinjen na pijesku predstavlja jedan dan života. Tada se zaustavi i okrene da pogledom prebroji tragove u pijesku. Zapazio je da ponekad umjesto četiri ostaju sam dva otiska. I tako se izredao cijeli protekli život. A kakvo iznenađenje! Dijelovi puta sa samo jednim parom otisaka odgovarali su najtežim danima života. Bili su to dani tjeskoba, neraspoloženja, sumnji i mnogih trpljenja. Tada se čovjek obrati Gospodinu s prijekorom u glasu: „Obećao si da ćeš ostati sa mnom u sve dane života. Zašto nisi održao riječ? Napustio si me u najtežim trenucima života, u dane kada si mi bio najpotrebniji!“  Gospodin se blago osmjehnu i uzvrati: „Sine moj, nisam te prestao ljubiti ni jednoga trenutka. Oni osamljeni otisci tragova koje zapažaš u pijesku pripadaju meni, a ne tebi. U te sam te dane, kada ti je bilo najteže, nosio u svojem naručju“.

Slika je preuzeta sa: laudato.hr