Župnikova poruka

Dragi i poštovani vjernici

U bibliji se 365 puta ponavlja riječ „Ne bojte se!“ ili „Ne boj se!“. Za svaki dan po jedna poruka ohrabrenja. U današnjemu evanđelju Isus ohrabruje čak tri puta svoje učenike, mladu crkvu. Ova poruka ohrabrenja je okvir i srž onoga što Isus želi reći svojim slušateljima za svaki prostor i vrijeme. Mlada crkva je doživljavala progonstva. Učenici su živjeli u strahu, tajno se sastajali i radosnu vijest svoga učitelja su propovijedali takoreći šapćući. Oni koji su se usudili  javno svjedočiti bili su uhićeni, osuđeni i često pogubljeni. Isus ih ohrabruje:“Ne bojte se!“ – „Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima“. U ono vrijeme krovovi su naime bili ravni. Na njima se nalazio otvor kroz koji se izlazilo na krov. Ljudi su gore provodili vrijeme i komunicirali jedni s drugima. Kada bi trebalo najaviti neku važnu vijest onda su je jedni drugima dovikivali i vijest bi se brzo proširila mjestom.  Eto tako se, veli evanđelist Matej, mora navještati Isusova radosna vijest. Jasno i glasno mora biti svjedočanstvo učenika za svoga učitelja, javno i bez straha jer oni koji mogu ubiti tijelo ne mogu ubiti dušu. Bog se brine za svoje. Ako li već mali vrabac, koji vrijedi tek dva novčića, ne pada na zemlju bez volje očeve, koliko li je tek čovjek, Božji miljenik, vrijedan u njegovim očima. Sve vlasi, svaka dlačica na glavi mu je izbrojena.

Pogledamo li izvještaje o progonu kršćana diljem svijeta lako ćemo zaključiti da su ove  Isusove riječi ohrabrenja i danas aktualne. Neke statistike kažu da kroz čitavu povijest kršćanstva kršćani nisu bili tako progonjeni kao danas. Sirija, Iran, Irak, Pakistan, Nigeria, Eritrea, Sudan, Kina, Somalia ili Sjeverna Koreja su zemlje u kojima kršćani trpe najbrutalnije progone i mučeništva. Progon kršćana, dakle nije fenomen prošlosti. Naprotiv, progoni kršćana su realnost naših dana. Svaki osmi kršćanin je danas progonjen. Papa Franjo je nedavno rekao da nije nužno silaziti u katakombe ili ići u koloseum da bi se susrelo mučenike. Mučenici žive i sada u mnogim državama…sada u 21. stoljeću. Naša crkva je crkva mučenika.

Mi danas u europi možemo bez straha živjeti i prakticirati vjeru. Ne moramo se bojati progona. Vjerska sloboda nam je, što više i ustavom, zagarantirana. Unatoč tome se mnogi kršćani ponašaju poput preplašenih učenika. Šapuću o vjeri, boje se u javnosti pokazati stav i priznati se Kristovim, straše se posvjedočiti da redovito mole i idu na svetu misu, srame se pokazati da žive kršćanske vrijednosti… da nebi bili ismijani i izrugani. Isus hoće i nas ohrabriti: „Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, ali duše ne mogu ubiti“. Sve vlasi na glavi su nam izbrojane. Moramo samo imati povjerenje u našega nebeskoga oca. Moramo vjerovati da nas on ljubi i da se u njegovoj blizini možemo osjećati sigurnima. Jedna priča govori o akrobatu koji je visoko preko jedne gradske ulice zategao žicu i na njoj briljantno izvodio razne pokrete, okretaje, skokove i plesne figure. Mnoštvo okupljenih ljudi je bilo zadivljeno njegovim vještinama ali i hrabrošću. Samo jedna mala pogreška bi značila tragediju. U jednome trenutku on uze k sebi na žicu i drvena kolica te ih provoza po žici te za nagradu dobi dugotrajni i gromoglasni pljesak. Tada akrobat zastade  i upita okupljene dali je među njima netko tko bi bio spreman sjesti u kolica i dati se provozati. Svi su zašutjeli. Javi se jedan dječak, popne su na žicu, sjede u kolica i akrobat ga po zateknutoj  žici preveze s  jede na drugu stranu ulice. Kada su ga upitali dali ga je bio strah dječak je odgovorio: „Ne! Ono gore je moj otac. On mene toliko voli da nikada nebi dozvolio  mi se nešto loše dogodi!“

Eto, to je ono što nam evanđelist Matej hoće reći. U očevoj smo smo ruci. Ne smijemo se bojati. Bez njegove volje nikakvo zlo nam se ne može dogoditi. Propovjedajmo s krovova tu ljubav i pozivajmo i druge da i oni budu sudionici i svjedoci Božje ljubavi u ovome svijetu.