Dragi i poštovani vjernici!
Sjećam se jedne zgode iz vremena dok sam bio župnik u Münchenu. U jednoj obitelji se rodilo dijete. U posjetu su među prvima pohrlili djed i baka pa ostala rodbina. Mama je sva sretna i ponosna pokazala svoje novorođeno čedo: „Evo našega Martina!“ Među gostima je nastao tajac. „Pa u našoj obitelji se nitko nikada nije zvao Martin“ zbunjeno je promrmljala pomalo uvrijeđena baka primajući unučića u naručje. I naravno odmah je nastala diskusija jer je od pamtivjeka bio običaj da se djeci daju imena djedova, baka ili kumova. Često je novorođenče dobivalo po dva ili tri imena. Roditelji djeteta su se usudili napraviti nešto novo i izići iz kolotečina dosadašnjega.
Uvijek se prisjetim ove zgode kada čitam današnje evanđelje koje opisuje rođenje Ivana Krstitelja, Isusovog preteče. „Ta nikoga nema od tvoje rodbine koji bi se tako zvao.“(Lk 1,61) Upravo u ovoj rečenici se vidi posebnost ovoga djeteta. S Ivanom započinje nešto sasvim novo. Ivan će biti vijesnikom novoga saveza. On će prvi među ljudima prepoznati Isusa kao Jaganjca Božjega. Novo ime, novi zavjet, novo doba.
Ivan odlazi u pustinju. Čitamo da je bio odjeven u devinu kožu i da se hranio skakavcima i divljim medom. Ljudi su fascinirani njegovim propovijedima i iz daleka dolaze na Jordan da ih on krsti na oproštenje grijeha. Ime Ivan znači „Bog je milostiv“. Uistinu, slušajući Ivana mnogi su doživjeli milost obraćenja i iz temelja promijenili dotadašnji način života. Ivan je silan na riječima, propovjeda u svijetlu Božje istine. Propovjeda ne ono što ljudi žele čuti nego ukazuje na njihove grijehe. Ivan poziva na obraćenje koje nije lagodno nego iziskuje temeljne promjene u životu. Ne ustručava se ni vlastodršcima, ni kralju reći istinu u lice i to će ga na koncu stajati života.
Na ovoj slici gore, koju je naslikao svećenik umjetnik Sieger Köder, „Prorok – Božji glas“, vidimo Ivana koji jednu ruku pruža prema nebu a drugu prema čovjeku – kao da hoće povezati nebo i zemlju. Kao da hoće ljudima poručiti da podignu svoj pogled prema nebu, da se ne vežu na zemaljsko. Vidimo mnoga patnička lica, lica puna čežnje, lica ljudi koji traže i isčekuju Božju milost. Njima Ivan svojom riječju otvara oči da vide ono što do sada nisu vidjeli i spoznaju ono što su tražili. Na slici su i lica ljudi koji se udaljavaju. Na tim licima se dade isčitati odbijanje onoga što Ivan propovijeda.
Ivan ne dozvoljava da ga sjaj ovoga svijeta ni stečena popularnost zaslijepi. On je sposoban prepoznati ono bitno. Zato i nije čudo da među tolikim mnoštvom svijeta on biva jedini koji će prepoznati Isusa kao Jaganjca Božjega. Ivan je imao svoje učenike i mnoštvo koje ga je slijedilo i mnogi su u njemu vidjeli obećanog spasitelja no on ne želi slavu za sebe. On pokazuje na Isusa: „Ja mu nisam dostajan odriješiti remenje na obući“. Ivan je svjestan svoga poslanja. On je preteča. Njegova zadaća je pripraviti put Gospodinu. On ga pokazuje i klanja se pred njim. Shvativši svoju ulogu on veli: „Ja se moram umanjivati, a On mora rasti.“ Ivan svojim djelovanjem i konačno, svojim životom i smrću upozorava na Gospodinov dolazak i njegovo kraljevstvo. Isus ga proglašava „najvećim rođenim od žene. Uz Isusovo i Marijino jedino je njegovo rođenje koje liturgijski slavimo. Ivan može svakom vjerniku biti uzor kako istinski i bez straha navještati Isusa Krista i pokazivati ga svijetu.
Svima onima koji nose ovo časno ime – Ivan – Bog je milostiv – želim od srca sretan imendan!
Vaš fra Frano