Župnikova poruka

 Čitanje svetog Evanđelja po Mateju  (Mt 13, 1-23)

Onoga dana Isus iziđe iz kuće i sjede uz more. I nagrnu k njemu silan svijet te je morao ući u lađu: sjede, a sve ono mnoštvo stajaše na obali. I zborio im je mnogo u prispodobama: „Gle, iziđe sijač sijati I dok je sijao, nešto zrnja pade uz put, dođoše ptice i pozobaše ga. Nešto opet pade na kamenito tlo, gdje nemaše dosta zemlje, i odmah izniknu jer nemaše duboke zemlje. A kad sunce ogranu, izgorje i jer nemaše korijena, osuši se. Nešto opet pade u trnje, trnje uzraste i uguši ga. Nešto napokon pade na dobru zemlju i davaše plod: jedno stostruk, drugo šezdesetostruk, treće tridesetostruk. Tko ima uši, neka čuje!“ I pristupe učenici pa ga zapitaju: „Zašto im zboriš u prispodobama?“ On im odgovori: „Zato što je vama dano znati otajstva kraljevstva nebeskoga, a njima nije dano. Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima. U prispodobama im zborim zato što gledajući ne vide i slušajući ne čuju i ne razumiju. Tako se ispunja na njima proroštvo Izaijino koje govori: Slušat ćete, slušati – i nećete razumjeti; gledat ćete, gledati – i nećete vidjeti! Jer usalilo se srce naroda ovoga: uši začepiše, oči zatvoriše da očima ne vide, ušima ne čuju, srcem ne razumiju te se ne obrate pa ih izliječim. A blago vašim očima što vide, i ušima što slušaju. Zaista, kažem vam, mnogi su proroci i pravednici željeli vidjeti što vi gledate, ali nisu vidjeli; i čuti što vi slušate, ali nisu čuli.

Vi, dakle, poslušajte prispodobu o sijaču. Svakomu koji sluša Riječ o Kraljevstvu, a ne razumije, dolazi Zli te otima što mu je u srcu posijano. To je onaj uz put zasijan. A zasijani na tlo kamenito – to je onaj koji čuje Riječ i odmah je s radošću prima, ali nema u sebi korijena, nego je nestalan: kad zbog Riječi nastane nevolja ili progonstvo, odmah se pokoleba. Zasijani u trnje – to je onaj koji sluša Riječ, ali briga vremenita i zavodljivost bogatstva uguše Riječ, te ona ostane bez ploda. Zasijani na dobru zemlju – to je onaj koji Riječ sluša i razumije, pa onda, dakako, urodi i daje: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.“

Dragi i poštovani vjernici!

Isus je govorio razumljivim jezikom. Često je govorio u  prispodobama da ga slušatelji mogu lakše razumjeti. U evanđeljima Isus 36 puta govori u prispodobama i upotrebljava različite slike onoga vremena i kraja te životna iskustva slušatelja da bi im bio što jasniji i da bi njegova riječ za njih bila privlačna. Isusovi slušatelji su najvećim djelom bili poljeprivrednici, ribari i zanatlije. Crkveni oci prvih stoljeća kršćanstva su često upozoravali vjernike da ako hoće Isusovu poruku shvatiti i u životu produbiti, da se moraju  vraćati prispodobama. Pozadina ove prispodobe je Isusovim slušateljima poznata. Oni su bili poljeprivrednici koji su poznavali prirodu siromašnoga tla kojega su obrađivali. Tlo je bilo kamenito, obraslo trnjem i išarano utabanim putevima. A i jata ptica su prelijećući preko siromašnih oranica uzimala svoj dio. U takvome okruženju je Isus odrastao. Vjerojatno je i on od svoga poočima Josipa pored drvodjelstva učio i kako se ore, sije, kosi, plijevi korov i vežu snopovi. Za predpostaviti je da je čistio staju, muzao koze, da je znao razlikovati pšenicu od ječima, da je promatrajući let ptica i smjer vjetra mogao prognozirati kakvo će biti vrijeme. Naučio je kada je vrijeme za sijanje a kada za žetvu. On sam je kao i njegovi slušatelji odrastao u seoskome  okruženju koje je bogatsvom slika oblikovalo njegove govore. Isus pokušava iz te perspektive biti razumljiv slušateljima koji ga slušaju iako će evanđelisti kasnije te riječi propovijedati stanovnicima gradova kojima te slike neće biti tako bliske. I mi današnji Isusovi slušatelji, pogotovo oni koji su rođeni i odrasli u gradovima,  počesto ne možemo razumjeti taj slikoviti način govora. Naravno, najvažnija je poruka prispodobe, ono što Isus želi reći.  Sjeme o kojemu Isus govori visoke je kvalitete a sijač, Bog, sije obilato, skoro rasipno za razliku od zemaljskoga sijača. Zemaljski sijač sije samo tamo gdje očekuje da će to sjeme uroditi obilnim urodom. Sijač o kojemu Isus govori je on sam ili njegov nebeski otac. On rasipno sije. Ne samo na plodne oranice nego i na tvrde putove, kamenito tlo i tlo obraslo trnjem.  Dali će sjeme i u kolikoj mjeri donijeti plod ne zavisi samo o kvaliteti sjemena  niti o širokorgrudnom razbacivanju sjemenjem nego i o kvaliteti tla na koje će pasti. Isus propovjeda o nadolazećem Kraljevstvi nebeskom i doživljava kao ljudi na različite načine slušaju i primaju tu riječ. Među slušateljima su oni koji nalikuju čvrsto utabanim putovima. Oni čuju Isusovu riječ ali joj ne pridaju važnosti. Na jedno uho ušla a na drugo izišla. Posijano zrno ostaje na tvrdom tlu, dolijeću ptice i pokupe ih. Drugi su poput kamenitog tla. Oni čuju Isusovu riječ, oduševe se njom ali im oduševljenje brzo splasne, pogotovo kadu dođu razna iskušenja ili progonstva. Drugi opet su poput trnovitoga grmlja. Oni slušaju božju riječ ali ih svakodnevne brige, trka i jurnjava za materijalnim dobrima i prolaznim zadovoljstvima toliko zaokuplja da se ta Božja riječ u njihovim životima uguši. Zasijani na dobru zemlju – to su oni koji Riječ slušaju i razumiju, pa onda, dakako, urode i daju: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.

Jasno je da Isus ne kani držati predavanje o poljoprivredi nego o kraljevstvu Božjemu. Ova slika o sijaču i sjemenu želi nam pojasniti  kako je to s vjerom i kakvu moć ima vjera u životu vjernika.  Isus susreće ljude koji su otvoreni za vjeru, za kraljevstvo Božje. Ljude koji su spremni s njim ići i s radošću surađivati na ostvarenju njegovog kraljevstva. Takvi su otvoreni i trude se prepoznavati i razumjeti tajne kraljevstva, Božje djelovanje u svijetu. Oni donose plod: jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.  S druge strane imamo ljude koji su skeptični, oprezni i ne žele se upustiti s Isusom. Kao i oni koji su prezaposleni, prezaigrani, previše prepušteni zabavi i nemaju u svome životu mjesta za Isusa. Oni ne donose nikakave plodove.

U srednjem dijelu teksta Isus veli: „Doista, onomu tko ima dat će se i obilovat će, a onomu tko nema oduzet će se i ono što ima“. Na prvi pogled jedna komična i nepravedna rečenica pogotovo ako je promatramo u kontekstu posjedovanja.  U kontekstu kraljevstva Božjega je ona i te kako ispravna. Onaj tko može vjerovati, tko je otvoren za vjeru, tko je spreman upustiti se u intimni odnos s Isusom tomu će se dati još više radosti u vjeri, bit će bogatiji i ispunjeniji. Onaj tko malo vjeruje, malo traži, malo se otvara – on je u opasnosti izgubiti i ono malo vjere što ima. Rasipni sijač nikoga ne isključuje. Svima daje šansu da donese obilati rod. Isus na jedan veličanstveni način vodi ljude k vjeri. Vjera je poput pšeničnoga zrna.  Mala, kadkada neprimjetna ali potentna i puna snage koja se hoće razvijati, rasti i širiti. Sijač je sami Bog koji širokogrudno sije vjeru u srce svakome čovjeku. Ne bira tlo na  koje će  to zrno vjere pasti. Sunce je potrebno za klijanje i rast pšeničnoga zrna. Ljubav koja se prima i daruje je sunce – uvjet za rast vjere. Bez ljubavi teško da će biti vjere. I kiša je nužna za klijanje i rast zrna.  Za rast vjere je nužna kiša zajedništva. Vjera samo u privatnosti, bez zajedništva, ne može rasti i obilovati  radošću. Kvalitetno tlo je još jedan od uvjeta za kvalitetan rast u dobar urod. Čovjek bi trebao biti to kvalitetno tlo, ta plodna oranica za zrno vjere koje je u njemu posijano. I donositi plod:  jedan stostruko, jedan šezdesetostruko, a jedan tridesetostruko.