Župnikova poruka

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju (Mt 13, 24-43)

U ono vrijeme: Iznese Isus narodu drugu prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek posije dobro sjeme na svojoj njivi. Dok su njegovi ljudi spavali, dođe njegov neprijatelj, posije posred žita kukolj i ode. Kad usjev uzraste i isklasa, tada se pokaza i kukolj. Sluge pristupe domaćinu pa mu reknu: ‘Gospodaru, nisi li ti dobro sjeme posijao na svojoj njivi? Odakle onda kukolj?’ On im odgovori: ‘Neprijatelj čovjek to učini.’ Nato mu sluge kažu: ‘Hoćeš li, dakle, da odemo pa da ga pokupimo?’ A on reče: ‘Ne! Da ne biste sabirući kukolj iščupali zajedno s njim i pšenicu. Pustite nek oboje raste do žetve. U vrijeme žetve reći ću žeteocima: Pokupite najprije kukolj i svežite ga u snopove da se spali, a žito skupite u moju žitnicu.’“ I drugo im prispodobu iznese: „Kraljevstvo je nebesko kao kad čovjek uze gorušičino zrno i posija ga na svojoj njivi. Ono je doduše najmanje od svega sjemenja, ali kad uzraste, veće je od svega povrća. Razvije se u stablo te dolaze ptice nebeske i gnijezde mu se po granama.“ I drugu im kaza prispodobu: „Kraljevstvo je nebesko kao kad žena uze kvasac i zamijesi ga u tri mjere brašna dok sve ne uskisne.“ Sve je to Isus mnoštvu zborio u prispodobama. I ništa im nije zborio bez prispodoba – da se ispuni što je rečeno po proroku: Otvorit ću u prispodobama usta svoja, iznijet ću što je sakriveno od postanka svijeta. Tada otpusti mnoštvo i uđe u kuću. Pristupe mu učenici govoreći: „Razjasni nam prispodobu o kukolju na njivi.“ On odgovori: „Sijač dobroga sjemena jest Sin Čovječji. Njiva je svijet. Dobro sjeme sinovi su Kraljevstva, a kukolj sinovi Zloga. Neprijatelj koji ga posija jest đavao. Žetva je svršetak svijeta, a žeteoci anđeli. Kao što se kukolj sabire i ognjem sažiže, tako će biti na svršetku svijeta. Sin će Čovječji poslati svoje anđele da pokupe iz njegova kraljevstva sve zavodnike i bezakonike i bace ih u peć ognjenu, gdje će biti plač i škrgut zubi. Tada će pravednici zasjati poput sunca u kraljevstvu Oca svojega.“ „Tko ima uši, neka čuje!“ Riječ Gospodnja.

Dragi i poštovani vjernici!

Vjerujem da i vi kao i ja ponekad pogledate stare slike u fotoalbumu. Nečesto ostanemo  iznenađeni gledajući svoje ali i slike pojednih ljudi iz raznih etapa njihovoga života; slike iz djetinjstva, škole, odrastanja, mladenaštva, zaljubljenosti, športa, izleta… Što li je postalo od mene, od tih  ljudi?! Od djece. Odrasli su, zreli, osnovali obitelj, imaju  posao. Prošli su vrijeme odrastanja i sazrijevanja. Svatko od nas  je prošao i prolazi vrijeme odrastanja i sazrijevanja. Danas možemo s različitim osjećajima, s distance gledati na razne etape našega životnoga puta i događaje kojima smo svjedočili ali i sami bili dionici tih događanja.

Čovjek odrasta i sazrijeva, ne sam izvanjski nego i u svojoj nutrini. Sazrijevamo i kao vjernici. Danas ne molimo onako kako smo molili kao djeca. „Anđele, moj čuvaru mili svojom snagom me zakrili…“ je bila prva molitva koju me moja majka naučila i tu sam molitvu svakodnevno kao dijete molio. Ta molitva mi je davala osjećaj sigurnosti, smirenosti i onog temeljnog povjerenja da je Bog uza me, bdije i čuva me. I onaj večernji ritual znamenovanja znakom križa prije i poslije molitve se utisnuo u moj život. Tim činom je zapravo posijano sjeme moga odnosa prema Bogu koje je klijalo,  raslo, sazrijevalo i učinilo me onim što ja danas jesam.

U današnjem evanđelju je govor  o sjemenu, sazrijevanju i rastu. Sjeme je posijano, dobro sjeme, veli Isus u današnjoj prispodobi. Ne bilo kakvo, nego dobro sjeme. To sjeme treba rasti, napredovati i donijeti plod. Ali istovremeno, veli prispodoba, raste i kukolj kojega je neprijatelj posijao.

Na ovome mjestu moramo  zastati na trenutak i postaviti si pitanje: Kakvo značenje ima ovaj tekst za moj život? Što mi Isus s ovom prispodobom hoće reći? Krije li se u tekstu poruka za moj osobni rast i sazrijevanje? Mislim da nam Isus poručuje: „Svi ste vi ljubljena djeca Božja! Svi ste dobro sjeme. Iz vas može toliko dobroga nastati!“ Bog je u nas posijao sjeme dobra i s njegovom pomoću to sjeme može klijati, napredovati, rasti i donijeti plod. Po sakramentu ktrštenja postali smo dionici božanskoga života. Primili smo Duha koji nas čini ljubljenom djecom Božjom. Duh nas osposobljava da možemo činiti dobro, da možemo rasti, sazrijevati i donijeti obilan plod. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima kaže da je taj plod: „ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost, dobrota, krotkost, vjernost, blagost, izdržljivost, čistoća“ (Gal 5,22-23). Postoji li i jedna od nabrojenih riječi za koju ja mogu reći da sam u odnosu na nju rastao i sazrijevao?  Zračim li radost? Zauzima li se za one koji su na društvenome rubu? Jesam li strpljiv s onima kojima je potrebna strpljivost? Toliko je mnogo dobroga sjemena posijano u čovječje srce koje može i mora donijeti obilat urod. Često se događa nešto sasvim drugačije. Svjedoci smo kukolja u vrtu vlastitoga srca. Svjedoci smo vlastie slabosti,  vlastitih ovisnosti, grešnosti i svega onoga što nas odjeljuje od Boga. Željeli bi taj kukolj iskorijeniti ali nas je previše zahvatio. Često, nažalost prečesto, vidimo kukolj u vrtu srca našega bližnjega i htjeli bi ga isčupati i brinuti se za njegovu čistoću i urednost. Htjeli bi kopati po drugima. Evanđelje nam kaže da ne smijemo biti sudci nad drugima i pokazivati prstom na druge ljude i njihove nedostatke i grijehe. Samo je Bog onaj koji ima pravo na sud. Bog pravedan, pravičan i milosrdan! Biti kršćanin ili živjeti kao kršćanin znači biti spreman rasti, napredovati i sazrijevati. Znači biti kritičan prema samome sebi ali i imati strpljenja prema samome sebi ali i prema bližnjemu onako kako što je Bog strpljiv s nama. Isplati se ići Kristovim putem, sazrijevati i ljubavlju  svjedočiti za Boga u ovome svijetu. Takvi ljudi – svjedoci su potrebni ovome svijetu u kojemu je toliko kukolja ratova, katastrofa, gladi, izbjeglištva, bolesti, osamljenosti, razočaranaj i strahova… poterbni su da i patnici mogu osjetiti da je kraljevstvo Božje blizu, iako skoro nevidljivo poput gorušičinog zrna i maleno poput kvasca pomiješanog sa brašnomm, ali s potencijalom velikoga rasta i širenja dobroga.  Potrebni su ljudi koji svjedoče da je Bog prisutan u našemu svijetu i u našim životima. Dobri i vjerni Bog.

Potrebni su svjedoci poput sv. Franje Asiškoga koji moli ali i živi ono što moli:

Gospodine, učini me oruđem svoga mira!
Gdje je mržnja, da donosim ljubav!
Gdje je uvreda, praštanje!
Gdje je nesloga, da donosim istinu!
Gdje je sumnja, da donosim vjeru!
Gdje je očaj, da donosim nadu!
Gdje je tama, da donosim svjetlo!
Gdje je žalost, da donosim radost!
Gospodine, daj da ne tražim da me tješe, nego da ja tješim druge;
da ne zahtijevam da me razumiju, nego da ja razumijem druge;
da ne tražim samo da mene ljube, nego da i ja ljubim druge!
Jer tko daruje, prima;
tko prašta, biti će mu oprošteno,
i tko umire sebi, rađa se za vječni život!
Amen.