Dragi i poštovani vjernici!
Veliki njemački pjesnik Rainer Maria Rilke opisuje kako je s prozora kavane u koju je svakodnevno navraćao promatrao kako na drugoj strani ulice sjedi siromašna žena i držeći ispruženu ruku prosi. Promatrao je kako prolaznici, ne zaustavljajući se, polažu novčiće u njezinu ruku. Rilke jednom ustane i krene prema ženi. Ne daje joj milodar nego joj pristupi, zastane kod nje, pogleda je sa prijateljskim osmjehom i darova joj jednu ružu. Žena, sva ozarena sa zahvalnošću i radošću uhvati pjesnikovu ruku i čvrsto je stisne. Tjedan dana žena nije dolazila na ulicu i jedna pjesnikova prijateljica primjeti: „Gdje li je ona žena? Od čega živi?“ Rilke joj odgovori: „Od ruže.“ Ne treba čovjek samo novčiće i materijalno dobro da bi mogao živjeti nego i hranu za srce. Mali znak pažnje.
Ovaj pjesnikov doživljaj mi je pao na pamet dok sam razmišljao o liturgiskim čitanjma današnje nedjelje. Čuli smo, mnoštvo traži Isusa koji se želio povući se u mir i tišinu. Želio se odmoriti i sabrati. To mu ne uspijeva jer ugledavši mnoštvo ljudi, sažali mu se nad njima i izliječi njihove bolesnike. Govor je o tjelesnim bolestima. Isus želi da čovjek bude zdrav. Postoje, međutim, i druge bolesti. Bolest osamljenosti, raznih strahova, osjećaj da nisi prihvaćen i voljen. Mnogi su ljudi bolesni jer im je srce prazno. Mnoga djeca i mnogi mladi danas odrastaju s mnoštvom igračaka, kompjutera, smartphona, u obilju obuće i odjeće i drugih materijalnih dobara ali im se ne daje ono najvažnije; ne daje im se roditeljska ljubav koja se pokušava nadopmjestiti materijalnim dobrima, ne daje im se vrijeme koje žele provoditi s roditeljeima, propitkivati ih, reflektirati, ispričati ono što su doživjeli u vrtiću, školi, na igralištu. Ne daje im se toplina roditeljskog zagrljaja jer roditelji, u silnoj trci da što više zarade, trču od posla do posla i nemaju vremena za ono što im je najvrijednije, svoju djecu.
Kod Isusa ljudi pronalaze ono što traže. Pronalaze životni smisao i oslonac. Ljudi se kod Isusa osjećaju prihvaćenima, osjećaju da ih on razumije. Nisu samo broj kao u velikom pogonu koji mora funkcionirati ili kotačić koji se lako zamijeni s drugim kotačićem koji bolje funkcionira. Znaju da ih Isus prima onakvima kakvi jesu. Ne moraju glumiti snagu, veliku pamet ili moralnu veličinu. Čovjek u susretu s Isusom spoznaje da je Bog sasvim drugačiji, da je on izvor darivanja koji nikada ne presušuje. Upravo onako kako smo čitali u prvome čitanju iz knjige proroka Izaije: „Svi vi koji ste žedni, dođite na vodu; ako i nemate novaca, dođite! Bez novaca i bez naplate kupite i uživajte vino i mlijeko!“ Vino i mlijeko su ovdje simbol za jedan ispunjen, život u punini, život ispunjen radošću. Onaj tko ima vino i mlijeko ima zapravo sve što mu je potrebno u životu. Bog daruje puninu života. “Mene poslušajte…“ veli prorok. Poslušamo li Božje riječi imat ćemo puninu života. Život će nam biti ispunjen i srce puno. I najljepše u Izaijinom tekstu je to, da ono što nam Bog nudi, ne moramo zaraditi i kupiti novcem. Bog nam se daruje i sve nam daruje. Tko mu se otvori i prima njegove darove bit će blagoslovljen. Bog daruje puninu života. U tu puninu pripadaju zdravlje – osjećaj da sam ljubljen, da sam vrijedan u njegovim i u ljudskim očima. Čovjek ima i tjelesne potrebe. Nužno je da imamo dovoljno za jesti i piti. Potrebna nam je odjeća, krov nad glavom. Prosijakinja iz doživljaja pjesnika Rilkea prosi novac da bi si mogla kupiti kruh za život. Mnoge izbjeglice traže mjesto gdje će moći osigurati miran život i sigurniju budućnost svojim obiteljima. I mnogi od nas u napustili svoja ognjišta, svoju krvlju natopljenu domovinu da bi ovdje i na drugim mjestima diljem svijeta našli bolju budućnost. Nekima je ta budućnost bolja – ali nažalost poznajem i previše onih koji su požalili onaj trenutak kada su donijeli odluku negdje drugdje tražiti „bolji život“. Stekli su novac (ili nisu) ali su nažalost izgubili duševni mir i životno zadovoljstvo.
U današnjem evanđelju čitamo kako su Isusovi učenici uočili da je previše ljudi daleko od sela i gradova na samotnome mjesu te da ih treba poslati po selima da kupe hrane. „Dajte im vi jesti“ reče im Isus. „Mi nemamo mnogo. Samo dvije ribice i pet kruščića“ odgovoriše. Kada su donijeli to malo što su posjedovali dogodilo se čudo. Kada bi svatko dao pomalo od onoga što ima tada bi se dogodilo čudo kao nekoć u Tabghi. Tada nitko nebi morao biti gladan. Upravo i nama to Isus i poručuje: „Dajte im vi jesti“.
Dati od onoga što imamo, pa makar to bilo tako malo u našim očima, toliko je veliko da može promijeniti svijet. Dati kruh. Dati za kruh. Darovati osmjeh. Darovati vrijeme, ohrabriti, utješiti, uputiti…darujmo jedni drugima ono što je Boga nama darovao i neprestano dariva.
Slika preuzeta s: duhovnost.net