Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu (Iv 15, 1-8)
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:„Ja sam istinski trs, a Otac moj — vinogradar. Svaku lozu na meni koja ne donosi roda on siječe, a svaku koja rod donosi, čisti da više roda donese.
Vi ste već očišćeni po riječi koju sam vam zborio. Ostanite u meni i ja u vama. Kao što loza ne može donijeti roda sama od sebe ako ne ostane na trsu, tako ni vi ako ne ostanete u meni.
Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. Ako tko ne ostane u meni, izbace ga kao lozu i usahne. Takve onda skupe i bace u oganj te gore.
Ako ostanete u meni i riječi moje ostanu u vama, što god hoćete, ištite i bit će vam. Ovime se proslavlja Otac moj: da donosite mnogo roda i da budete moji učenici.“
Riječ Gospodnja.
Dragi i poštovani vjernici!
Za mjesec svibanj kažemo da je to najljepši mjesec u tijeku godine. Uistinu, prošetamo li prirodom vidjet ćemo kako se sve zeleni i cvjeta. Priroda je puna životnih sokova. Oni, naprotiv, koji rado otkidaju procvjetale grančice da bi ih stavili u vazu i okitili stan, uočavaju da nakon nekoliko dana te grančice počinju venuti i sušiti se. U njima nestane života i ljepote zbog koje su odrezane sa stabla, donesene i stavljene u vazu. Naravno, ta grančica će još neko vrijeme živjeti u vazi, možda još brže procvjetati nego na grani ali u tom trenutku kada je grančica odsječena ona je osuđena na umiranje. Osuđena je na umiranje jer nije više na stablu i kroz nju ne mogu strujiti životni sokovi koje joj to stablo daruje i tim sokovima hrani. Ona ne može donijeti ploda.
Isus u današnjem evanđelju upotrebljava istu sliku kada govori o odnosu njega i njegovih učenika. „Ja sam trs a vi ste loze“, veli on. Čak i oni koji nisu nikada živjeli niti bili u vinorodnim krajevima znaju da loza ne može živjeti bez trsa. Samo loza koja izrasta iz trsa može živjeti i donositi rod. Trs je hrani sokovima i mineralima koje izvlači iz dubine zemlje.
Po sakramentu krštenja mi smo uronjeni u smrt i uskrsnuće Kristovo. Postali smo njegovi. Postali smo dionici vječnoga života. Ali smo i pozvani da donosimo dobre plodove ovome svijetu i da ovaj svijet svojim bitkom učinimo boljim i ljepšim. Postoje ljudi u našim životima s kojima smo se susretali, rado bili s njima. Susreti s njima su nas obogatili, usrećili i naš život učinili ljepšim. To su ljudi koji iskrenom ljubaznošću i dobrohotošću unose radost i životni optimizam u ljudska srca. To su ljudi poput Majke Terezije u kojima živi Duh Isusa Krista. Sveta Majka Terezija iz Kalkute je uistinu živjela ono što je jednom rekla: „Kada čovjek odlazi od tebe mora biti sretniji nego kada je došao k tebi“.
Isus nas uspoređuje s lozinim plodom. S grozdom i zrnima. Zrno grožđa mora biti slatko i ukusno. I naša blizina mora mora ljudima biti ukusna, ugodna, ohrabrujuća i izgrađujuća. Takvi možemo biti ako smo povezani s Isusom, pravim trsom. Po njemu kroz nas struji Božja ljubav koja čini da sazrijevamo i donesomo dobar urod. Kršćani kojima je biti kršćanin samo puka obaveza a ne životna radost teško će donijeti dobre plodove, slatka i sočna zrna grožđa. Kršćanin se mora odlučiti hoće li biti nakalamljen na Isusa i biti poput procvale grane, kojoj se svatko raduje i koja donosi obilan plod. Ili, naprotiv, poput od Isusa odvojene grane, koja je osuđena na duhovno umiranje, koja ničemu ne služi i koja je za odrezati, baciti i spaliti.
Isus veli da bez njega ne možemo ništa učiniti. Ostati u Isusu ne znači povremeno, nedjeljom, otići onaj sat vremena na misu a poslije kao da ništa nije bilo. To bi bilo kao kada bi loza rekla: ja sam svakoga tjedna po sat vremena na trsu. Naravno da je to nelogično. Loza bi se odmah osušila i nebi mogla donijeti plod.
Isus nas poziva da ostanemo u njemu. I da njegove riječi ostanu u nama i da nas oblikuju. Izražavujući pobožnost Srcu Isusovu ponavljamo zaziv: „Isuse, krotka i ponizna srca, Učini srce naše po Srcu svome“. S psalmistom molimo: „Pokaži mi put odredaba svojih i o čudesima ću tvojim razmišljati“(Ps 119, 27). To bi moglo značiti: Pustiti da svakodnevno raste moja vjera i moje povjerenje prema Gospodinu. Da svoj život prepoznajem kao posudu koju Gospodin neprestano ispunjava sa svojom ljubavlju i da pokušavam prepoznati kako, na koji način Bog djeluje u mome životu. Isusove riječi nalazimo u svetome pismu. Potrebno ih je ne samo čitati nego pustiti da te riječi na nas djeluju. Potrebno je te riječi živjeti, upustiti se s njima. Isusove riječi su Duh i Život (Iv 6, 63). Petar je to uvidio i priznao: „Gospodine, kome ćemo otići? Ti imaš riječi života vječnoga“ (Iv 6, 68).
Winogradar je strpljiv. On i te kako znade da grozdovi trebaju vremena za sazrijevanje. Potrebno im je sunce, vjetar, kiša, dobra zemlja i mnogo vremena. I svakome od nas je potrebno mnogo strpljenja. Najprije strpljenja sa samim sobom- moram neprestano rasti i sazrijevati. Strpljenja s drugima – sva zrna grožđa ne sazrijevaju istovremeno. I koliko god to zvučalo čudno potrebno je strpljenje s Bogom jer on ima plan za svakoga od nas. Taj plan je često za nas nerazumljiv ali nam pomaže da sazrijevamo i da postanemo plodonosni.
Kada zrno grožđa propadne, isuši se ili sagnjije ono se baca. Ne može mu se vratiti svježina i sočnost. Ono je zauvjek izgubljeno. Ono što kod zrna grožđa nije moguće to je Bogu moguće: Bog svojom ljubavlju može i ona najisušenija i propala zrna grožđa ponovno oživjeti i pretvoriti u slatka i sočna zrna grožđa. Sjetimo se samo Zakeja ili desnog razbojnika na Golgoti i tolikih drugih „izgubljenih i propalih“ koje Bog ponovno oživi.
Znamo da loza ljeti nije izložena samo sunčanim zrakama nego i oluji i tuči. Svekolike vremenske prilike i neprilike prate zrna grožđa na njihovom putu do sazrijevanja. Tako je i kod nas ljudi. I mi smo često izloženim raznim životnim neprilikama. U takvim neprilikama nas Bog na poseban način prati, vodi i daruje nam svoju blizinu. To možemo samo onda iskusiti ako ako se upustimo s njime, s njime živimo, za njega živimo, s njim računamo i nakalamljeni na njega ostanemo. On neka nam u tome pomogne!
Vaš fra Frano